Dan s partijanerima na Zrću: I u pekaru bez gaća

Duga crna haljina gotovo do poda, vidio se samo bijeli gležanj. Tako odjevene kupale su se na plaži u Opatiji naše prve strane turistice koje su dolazile onamo vlakom iz Austro-Ugarske. Mnoge nisu znale plivati pa su se držale za – uže. Stoljeće poslije nijedna se jadranska turistica, ni domaća ni strankinja, u haljini više ne kupa, nema ni užeta za neplivače. No u Novalji na Pagu stigli smo do drugog ekstrema.

Zvuk sirena para noć. Hitna pomoć. Sjedim u konobi desetak kilometara prije Novalje, a vlasnik mi, brišući znoj s čela, kaže: – Stigli Englezi. Počinje kaos...

Industrija zabave

Pomislim, čovjek pretjeruje. Pa Novalju poznajem, rekao bih, solidno. Istina, nisam bio lani, ali dolazim godinama. Ne kao turist, već u prolazu, na dan–dva. Uostalom, početkom tisućljeća, na parkiralištu na Zrću spavao sam i ja u sivom Golfu II, pretjerao s pićem pa potražio san na suvozačevu sjedalu. Bilo je to doba Kalypsa, dok još nije bilo ostalih razvikanih klubova, dani studija... Mnogi smo ovdje, na sličan način, proveli koju večer u mladosti.

Vraćao sam se i poslije, Novalja je bilo mjesto gdje se moglo lijepo, opušteno, pobjeći od gradskog stresa. OK, sretao bih strance koji odlaze na Zrće, u Hipernovalisu, u Konzumu ili nekadašnjem Kerumu, sreo bi ih čovjek i kod frizera u centru, vidio bi da je teška noć iza njih, ali ne bi stvarali probleme. Ponašali bi se pristojno, dostojanstveno.

Dva su osnovna upozorenja tada vrijedila za novaljskog turista. Pazi da ne udariš ovcu na živopisnoj cesti od Novalje prema Lunu. Ili za novaljskog partijanera, pazi da ne pretjera s pićem. I to je to. U što se to pretvorilo danas, ajme... Ne mislim na Zrće. Ono nije sporno. Zabava, partiji, ludovanje... Industrija zabave tako funkcionira.

A tamošnji klubovi rade sjajno. Svake godine sve bolje. Miami, Ibiza... Tako, pretpostavljam, veselo i mora biti. Ali, grad... Preselilo se sve i u grad. I tu nastaju problemi. U gradu je kaos. Dan i noć okružen si golim stražnjicama. Jesu to neki kupaći kostimi, ali tek pro forme. Ništa ne skrivaju. Kao da ih nema.

Djevojke u vrtoglavim štiklama, tangi navučenih do iznad bokova... I tako jedna, druga, treća... stota, petstota. Svuda po gradu golotinja, razuzdanost... U dućanu, na trgu, u restoranu, na rivi, u pekari, kod optičara, na bankomatu, ispred kioska Tiska, pokraj crkve. Da, i u Konzumu. Pokraj djece, pokraj umirovljenika, pokraj ljudi koji su u Novalju došli na odmor.

– I, što, ovako po cijele dane? – pitam domaće.

Sliježu ramenima. Neugodno je i njima. Osjećaj je kao da ste u nekoj opskurnoj zoni gdje se prodaje ljubav, u nekoj luci, kažu, negdje daleko od kuće... A niste, u Novalji ste, malom ribarskom mjestu. Turističkom. Gdje Slovenac s djecom do nas liže sladoled. Ima ih ovdje, više od 80 tisuća...

Pada noć. Klinci, partijaneri, opet navalili. Gologuzi, dakako. No, sad su u prometu. Na maloj novaljskoj obilaznici koja vodi od trajekta prema Lunu, kočim. Mladić na cesti. Skuter na pola trake. Leži. Hitna stiže, pomičem se u stranu. S druge strane rotirke, policija.

Stajem da mu pomognem. Dobar je. Diže se, sjeda na trotoar. Natukao se, srećom, nije lupio glavom. Ekipa iz Hitne pomoći ga preuzima. Bit će OK. Vraćam se u automobil i lagano prema centru. Drugi, na skuteru, nešto niže, vijuga u vožnji. Prema mom automobilu. Srećom, nekako ispravlja volan, vraća se u svoju traku u posljednji čas.

Parkiram automobil na prvo parkiralište, cijena je 10 kuna po satu, ostat će ovdje cijelu noć, ali fućkaš 120 kuna, glavno da se maknem od kaosa. Dalje idem pješice. Mimoilazim se s partijanerima. Dečki bez majica, djevojke imaju, eto, gotovo – samo majice. Tako idu van. Sjedam u kafić na rivu, sirene opet tule. I ambulanta je u blizini.

Naručujem pivo, možda je već ponoć. Opet ista priča. Kolone ljudi, oskudno odjevenih, u tangama, bez grudnjaka, napadno našminkanih, punih šljokica po tijelu prolaze kraj terase prema centru. Idu na Zrće.

Visoki dečko plave kose, možda ima 25 godina, posve dezorijentiran, u kupaćima, bez ikakvih stvari, ulazi u kafić. Sam je. Bez društva. Staje na šank. Pitanje je, znali li tip gdje je. Nešto promrmlja, konobar mu nešto odgovori, a ovaj se okrene i jedva pogodi izlaz, pa nastavi teturati po gradu.

– O, Bože... – komentira netko na terasi.

Žao ti čovjeka, da mu se nešto ne dogodi. Ali, čini se da njega nije briga. Masa je preuzela stvari u svoje ruke. Jedan je krenuo gradom polugol, vidjeli ga drugi, pa krenuli i oni. Pa njih vidjeli ovi drugi, znate kako to funkcionira. Pa sad svi, postalo obrazac. Iznimka postala pravilo. Ulaze li takvi u trgovine u Londonu ili Münchenu, ljute se domaćini.

I što se dogodilo? Pukla ljubav domaćina i partijanera sa Zrća. U Novalji.

Novaljski bonton

Specifično je, toga drugdje na obali nema. Pišem ovaj tekst iz Vodica, a prošao sam u posljednjih mjesec dana od Poreča, Rovinja, Pule, Novog Vinodolskog, Krka, Raba... Primoštena, ma cijelu obalu. Bio sam i u Imotskom. Svi turisti pristojni, svugdje sve normalno, osim u Novalji. OK, i na Hvaru zna biti malo opuštenije, no ove godine još nisam prošetao rivom pa se ne usuđujem uspoređivati.

I što sad? Koje je rješenje? Moglo bi biti jednostavno. U autobus sa Zrća natpis – ne možeš u grad bez majice. U gradu upozorenja postoje, ali na malo mjesta. Letak. Možda, novaljski bonton. I na rivi na Hvaru vidio sam lani službenu osobu, čovjeka u odijelu – koji zaustavi kupača bez majice pa mu ispred svih onih silnih jahti, kaže: – T-shirt.

Ovaj kimne glavom, navuče majicu i nastavi kroz grad. Znaju to i u Novalji, zaposlili su niz komunalnih redara. Ali, – teško je...

U toj gužvi stranaca bez odjeće prolazi jedna djevojka. Mimoilazi se s njima. Kovrčava plava kosa. Haljina do ispod koljena.

– Naša! – prođe mi kroz glavu.

Pogledam bolje, a ono cura od kojih 30 godina sredila se, ide van, nekamo na piće, obukla i bijelu “veštu” s čipkom oko vrata. Trljaš oči, ne vjeruješ. Izgleda – onako kako smo navikli. Najradije bih se zatrčao i zagrlio je. Rekao: – Hvala ti...

Ostajem ipak sjediti, šutjeti. I ona želi što prije proći, pomaknuti se nekamo dalje. A razulareni partijaneri i dalje odlaze i prolaze. Njišu se bokovi, tko će to više gledati. Naporno je. Srećom, doći će i otići. I to će u Novalji, eto, proći. Vratit će se dostojanstvo, na kraju, između domaćina i gosta, vratit će se i ljubav. Najvažnije, vratit će se u grad i turisti u – gaćama.