Isplatilo se. Svaki trenutak koji je provela uz Dadu, šestogodišnjeg dječaka iz Nazorove, svaki mukotrpan pokret na koji ga je hrabrila, svaki zaveslaj rukom na bazenu kamo ga je odvodila, no ponajviše svaki zagrljaj kojim ga je obasipala tijekom dvije godine ovog ne tako običnog prijateljstva... sve je to vodilo do prvih koraka koje je dječak naposljetku i učinio, uz pomoć hodalice.
Premda nije ni izbliza svjestan koliko je važnu bitku dobio, zna to dobro Mateja Živković, 24-godišnja studentica, volonterka Dječjeg Doma Zagreb, koja je upravo Dadi odlučila darovati svoje vrijeme i svoju ljubav, zauzvrat i sama primivši dragocjen dar.
Svaki dan – novi korak
Stoga, prvi su Dadini koraci malo koga u domu, znajući za entuzijazam njegove volonterke, zapravo iznenadili. No tko je o tome mogao sanjati znajući da je ne tako davno, prije samo nekoliko tjedana, stigao s operacije.
– Junački je sve otrpio! Posrijedi je bila operacija vađenja pločica iz nogu, koja se više nije mogla odgađati – kaže Mateja.
Svaki njihov zajednički proveden dan značio je jedan mali korak za dječakov sve vidljiviji napredak, osobito otkako, od rujna prošle godine, odlaze na bazen.
– Dado je u plivanju sve bolji i bolji, s time se slažu i njegovi treneri. Fizikalna je terapija jako važna, ali ne zanemarujemo ni njegovo obrazovanje. Dado na jesen kreće u školu pa se žestoko pripremamo. On već prepoznaje sva slova, pa i brojeve, koje smo učili kroz njegovu omiljenu igru “Čovječe, ne ljuti se” – otkriva Mateja, koja s Dadom trenutačno svladava pravilno držanje olovke.
U potrazi za obitelji
Ravnateljica doma dr. Jasna Ćurković Kelava ističe da je upravo Mateja – djevojka za koju se jako vezao – najviše pridonijela Dadinu napretku. Mnogo se, kaže, očekuje i od odlaska na terapijsko jahanje, kamo će krenuti na proljeće, dobrotom zagrebačkog bračnog para koji će snositi troškove. Hodanje, međutim, nije jedina prepreka koja Dadu očekuje na njegovu putu: čeka ga i borba s predrasudama. Naime, ravnateljica kaže da, s obzirom na dječakovu dijagnozu cerebralne paralize, dosad nije bilo zainteresiranih za posvojenje ni udomljenje.
– Što god dobri ljudi odlučili, mi im u domu svim srcem stojimo na raspolaganju. Premda dijete još nije samostalno prohodalo, sjajno napreduje i očekujemo da će se u budućnosti to i dogoditi – ističe dr. Jasna Ćurković Kelava.
Prizivajući dan kad će se Dado kretati bez ičije pomoći, i Mateja priželjkuje da dječak pronađe vlastiti dom:
– Koliko god da sam se uz njega vezala, iskreno se nadam posvojenju. A kad se to napokon i dogodi, u tome neću vidjeti gubitak, naprotiv. Voljela bih više od svega da bude sretan, a ja ću uvijek biti uz njega - reći će Mateja Živković.