Iako nije tamo ni rođena, a ni umrla, Našice su nadaleko poznate kao grad Dore Pejačević. U samom srcu tog slavonskog gradića izdiže se dvorac u kojemu je prva moderna hrvatska skladateljica provela djetinjstvo i ranu mladost – i napisala prve note. U Našicama je kontesa Dora našla i vječni smiraj.
Silvija Lučevnjak ravnateljica je Zavičajnog muzeja Našice, čija je adresa u dvorcu, i s 20 godina staža poznaje svaki njegov kutak.
– Prostor je prekrasan, uistinu je privilegij tu raditi! Svake godine obiđu nas tisuće posjetitelja, a naš je dvorac zanimljiv i jer je fotogeničan – što god u njemu fotografirate, ispadne ljepše nego u prirodi – smješka se Silvija, profesorica komparativne književnosti i povijesti umjetnosti.
Obrazovana i izuzetnih manira
Vodi nas hodnicima kojima je hodala i mlada Dora, prevlačimo prste po tipkama njezina klavira, iznad kojega je njezina fotografija.... Vrlo niska i crnoputa, Dora je “zaradila” nadimak crni labud. Imenom i titulom, ona je zapravo grofica Maria Theodora Paulina Sophie von Lumbe.
– Nije bila standardna ljepotica, ali bila je vrlo produhovljena, obrazovana, načitana, izuzetnih manira i senzibilna, što se vidi i iz pisma nerođenom djetetu. Zatrudnjela je u relativno kasnoj dobi pa je, kao da je slutila, supruga Otta dva mjeseca prije porođaja u pismu obvezala da, strada li ona, odgaja dijete da postane veliki čovjek te ne sputava njegove talente, bez obzira na to hoće li biti dječak ili djevojčica. Prezirala je život bez rada i život tadašnjeg plemstva koje je živjelo na račun svojih djedova. Ona je kroz život željela ići sama. Bila je vrlo jaka osoba, što pokazuje i činjenica da se nije udavala do 36. godine – prikazuje naša sugovornica. Iskakala je u svoje doba, no bila je dovoljno snažna da se odupre pritiscima.
Nikada nije formalno išla u školu, obrazovala se kod kuće. Govorila je čak pet jezika jer je imala englesku i francusku guvernantu, njemački i mađarski se govorilo u obitelji, a odrastala je u Slavoniji. Imala je tek 38 godina kada je preminula, od sepse nakon rođenja prvog i jedinog sina Thea. Dva mjeseca nakon njezine smrti, obitelj joj je prenijela tijelo iz Münchena u Našice, gdje je Dorin djed grof Ladislav Pejačević podigao mauzolej, kapelu i kriptu. Izgradio ih je čuveni Herman Bolle, a tamo su se pokapali svi članovi obitelji od 1881. No Dora jedina nije pokopana u kripti, već u poseban grob uz kapelicu, a u Našicama je to od davnina bila tema “tračeva”.
– Govorilo se da ju je obitelj ekskomunicirala jer je bila udana za plebejca. No istraživanja su pokazala da je njezina želja bila jednostavan grob u prirodi. Njezin pogreb bio je velika svečanost u Našicama. Tijelo je stiglo željeznicom, prenoćilo je u franjevačkoj crkvi, a ujutro 5. svibnja 1923., ravno dva mjeseca nakon smrti, velika povorka s obitelji i uglednicima krenula je prema groblju. Ta fama, dakle, nije istinita – pojašnjava ravnateljica.
Na grob su joj položili bistu koja se danas čuva u dvorcu, dok je kopija na njezinom posljednjem počivalištu. Kobna je bila ta godina za grofovsku obitelj – Dora je preminula u ožujku, a već u lipnju šarlah je “pokosio” brata joj Marka i njegovu najmlađu kćerkicu Noru. Nedugo zatim preminuo mu je i najstariji sin Nikola, koji se iznenada razbolio za posjeta dvorcu Trakošćan.
Dorin sin Theo odrastao je u našičkome dvorcu.
U središtu grada dva su dvorca – veliki, klasicistički “niknuo” je 1812., a mali 1905.. Okružuje ih prekrasan perivoj iz sredine 19. stoljeća, uz koji je jezero s otočićem, što mu daje romantični štih. I tom perivoju dijelom pripadaju zasluge što su Našice, piše to na gradskim web-stranicama, u posljednjih 10 godina dobile devet nagrada “Zeleni cvijet”, sa zlatnim, srebrnim i brončanim znakom.
Obitelj se okuplja u srpnju
Pejačevići su u Našicama živjeli u kontinuitetu, od 1734. do odlaska u egzil nakon Drugog svjetskog rata. Posljednji vlasnik posjeda bio je Dorin nećak Petar, koji je na početku tog rata imenovan veleposlanikom NDH u Madridu. Vratio se u Našice posljednji put 1944., kako bi spasio umjetnine.
– Sretna je okolnost za Pejačeviće bila što nitko od njih na kraju rata nije više živio u Našicama, već u Španjolskoj i Mađarskoj. Svima je suđeno u odsutnosti i nisu se vraćali. Tek od 70-ih Dorin sin počeo je inkognito dolaziti na majčin grob. Obitelj se u Našicama okupila legalno prvi put 1985., na velikoj proslavi 100. godišnjice Dorina rođenja – nastavlja. Raštrkani su danas po Južnoj Americi i Europi, a okupit će se ponovno u našičkome dvorcu u srpnju – na proslavi 80. rođendana Petrova sina Markosa, koji je u Slavoniji i rođen.
Dvorac će uskoro i u veliku obnovu, a u novom ruhu zasjat će 2023. Tko zna, možda će radovi otkriti još tajnih hodnika, o kojima se u Našicama i danas priča. Poznato je da postoje dva – jednim je iz kuhinje i prostora za poslugu, u zasebnoj zgradi, transportirana hrana do istočne kule, odakle se liftom podizala do blagovaonice.
– Dakle, nema zveckanja posuđem ujutro, neugodnih mirisa, vike posluge – rezimira Silvija. Legenda kaže da jedan hodnik vodi čak nekoliko kilometara do crkve svetog Martina, inače najočuvanije templarske crkve u Hrvatskoj...