Tko je u Ogulinu bio, a vode nije pio, kao da u Ogulinu nije bio - reći će vam Ogulinka Sabina Gvozdić dok pijucka izvorsku vodu u samom središtu grada; iz slavine na spomeniku koji je podignut još 1842. godine. Rodno mjesto najveće hrvatske spisateljice za djecu Ivane Brlić-Mažuranić oduvijek je poznato po vodi; to je ogulinska priča i prije bajki. Krški teren na kojem leži Ogulin prepun je vode, a nju čuva, ni manje ni više, nego uspavani div – planina Klek!
Legenda kaže da vodu na izvoru u podzemlju, ispod Kleka čuvaju vile Planinkinje; imaju duge bijele haljine i duge crne kose. Čuvaju je tamo i šalju u središte Ogulina, ovdje na ovaj izvor i poručuju: djevojka, žena, djevojčica koja se tu napije vode, bit će uvijek mlada, lijepa i vesela, a onaj momak koji su tu napije vode oženit će se Ogulinkom! – uvjerljiva je Sabina.
Legenda o Đuli i Milanu
I gdje ćete bolju pozivnicu da dođete u Ogulin – grad bajki i grad mnogobrojnih priča inspiriranih njegovim prirodnim okruženjem; planinama, kršem, vodom, a sve to kroz narodne priče i legende stvorilo je onu najzanimljiviju; o vješticama koje za punog Mjeseca jure na metlama i plešu, pjevaju, kako bi probudile uspavanog diva Kleka! To je priča koju turisti najradije slušaju. Sabina to najbolje zna, jer ona je prva i za sada jedina profesionalna pripovjedačica bajki u tome kraju, s registriranim obrtom za turističko vođenje i pripovijedanje pod nazivom Živa riječ.
– Ogulin je zavičaj bajke, po tome je doista jedinstven u Hrvatskoj. Grad je nastao u 16. stoljeću kao vojni grad, a već u vrijeme Bernardina Frankopan koji je dao sagraditi kaštel na litici, što je današnje središte grada, nastaje prva legenda o plemkinji Đuli koja se nije željela udati za plemića, već je zavoljela mladog krajiškog vojnika Milana. Kada je on poginuo, bacila se u ponor, na mjesto gdje ponire rijeka Dobra. I tako je ta lokacija usred Ogulina postala Đulin ponor. No, tek je Ivana Brlić-Mažuranić u svojim bajkama, najviše u “Pričama iz davnina” “promovirala” Ogulin. Ono što je kao malena djevojčica vidjela i čula, ostalo je u njezinoj mašti i završilo u pričama za djecu – dodaje Sabina.
Sa Sabinom prolazimo preko trga gdje se održavaju sve ogulinske manifestacije, poput najpoznatijeg Ogulinskog festivala bajke početkom lipnja. I Ivanina kuća bajke jedinstveno je mjesto u kaštelu gdje se slave sve bajke svijeta.
– Gostima pričam niz bajki; od Ivaninih su to “Regoč” i “Šuma Striborova”, zatim narodne bajke, legende i mitovi. A bajka “Regoč” nastala je nad Đulinim ponorom. To je Legengrad gdje vila Kosjenka pronalazi Regoča koji stoljećima samo broji kamenje i nagovara ga da krenu u avanturu. Zajedno kreću pod zemlju; u špiljski sustav gdje ponire rijeka Dobra koja se nakon 300 metara od mjesta poniranja, spaja sa 16 kilometara dugim špiljskim sustavom ispod Ogulina – kaže nam Sabina dok stojimo na mjestu s kojeg je Regoč krenuo u svijet.
Dakle, šetnjom kroz ovaj barokni grad kojemu je središnji trg zaista i srce mjesta i zbivanja, sve su nam priče na dlanu. Prvotni kaštel danas je Zavičajni muzej, a dijelom Hotel Frankopan. Muzej je nekada bio i zatvor u kojemu je čak dva puta utamničen Josip Broz Tito između dva svjetska rata.
Vozačka za vožnju na metli
– Daleko prije njega posjetili su Ogulin i ban Josip Jelačić, a legenda kaže i sam Napoleon. Došao je, zapravo ukoriti generala Marmonta koji je trošio silan novac kako bi stanovnicima u Oštarijama napravio most s 12 lukova, za 12 mjeseci u godini, kako bi premostili Zagorsku Mrežnicu. Mještani su Napoleonu ponudili domaću ogulinsku masnicu; zapravo kruh od dinstanog luka, jaja i masti. On se oduševio tim jednostavnim kolačem i sažalio nad narodom koji je toliko siromašan da jede kolač od luka. I tako smo dobili jedan od najljepših mostova u Hrvatskoj – dodaje nam sugovornica.
Ma ima Ogulin i svoju priču o sv. Jurju koji spašava djevojku kod smaragdnozelenog Šmitova jezera srcolikog oblika, koji je zapravo krški fenomen jer u jednom je jezeru izvor, špilja, ponor i jezero kojemu je ne može izmjeriti dubina.
– Zanimljivo je da Ogulin ima još jednu spisateljicu; Emu Božičević čiji je zbirka priča “Čarobni svijet” izdana 1916. kada i “Priče iz davnine”. No, ostala je u sjeni velike spisateljice. Ema je također napisala čak dvije zbirke za djecu i roman “Alemka”. Njezina priča “Vještice” najeksplicitnije opisuje vještice, njihovo kolo, mazanje mašću, skupljanje za punog Mjeseca i let do planine Klek – dodaje Sabina.
U Ogulinu možete dobiti i vozačku dozvolu za vožnju na metli, možete se voziti kilometrima po biciklističkoj ruti po gradu i okolici, a možete trčati i u utrci Ogulin Trail; rutama za velika ili male koje se zovu Tintilinić, Kosjenka i Regoč. Na festivalu ogulinskog zelja i meda možete nabaviti dovoljne količine tih namirnica od lokalnih OPG-ovaca, a čak i sada, u rano proljeće, na cestama na prilazu gradu, ne možete mimoići mještane koji vam žele prodati domaći krumpir ili kiselo zelje kojeg i danas kisele kao nekada davno.
