Dvina Meler, avanturistica, spisateljica, novinarka, karatistica i misica ne hoda utabanim putem. Ne zanimaju je torbice, cipele i besplatni kokteli na kvazizabavama. Društvo su joj afrički pobunjenici, azijski ljudožderi, kazahstanske bake, haićanski vudu svećenici, kolumbijski narkodileri, gabonski sljedbenici religije bwiti, bangladeška sirotinja, čak i južnoamerički pljačkaši. Lijepa Hrvatica izdala je nedavno drugu knjigu “Nepodnošljiva lakoća putovanja i 100 stvari na putu koje život znače”, a tema je samo – avantura. I to u 136 zemalja... Ne ide uvijek sve glatko.
Izgubili smo bit
– Kao klinka sanjala sam o putu oko svijeta i različitim pustolovinama, uživala u Indiana Jonesu i Tomu Sawyeru. Zbog te želje za avanturom usredotočila sam se na slabije istražena područja, u kojima je infrastruktura manjkava ili je uopće nema, na mjesta koja su zbog teže dostupnosti sačuvala veći stupanj kulturnog identiteta.
Jesu li vas ta brojna putovanja promijenila?
Gledate, učite, zabavljate se, ali nailazite i na mnoge prepreke koje morate prijeći. Postajete izdržljiviji, tolerantniji, mudriji, prihvaćate različitost i razbijate predrasude. Danas se ne opterećujem banalnim stvarima. Mi zapadnjaci mislimo da smo napredni, no toliko smo zatrovani konzumerizmom da smo izgubili osjećaj za ono najvažnije – uživanje u trenutku. Opterećujemo se jakim automobilima, time ima li susjed veću kuću od nas, jesmo li nabavili najnoviji model nekog telefona. Kaskamo li za onim što nam nameće potrošačko društvo, počinjemo se osjećati loše.
Događaju li se kojekakve avanture i u praksi?
Ne takve da otkrivam izgubljeno blago, ali posjećujem mnoge narode i plemena diljem svijeta, boravim u njihovim kućama, svjedočim načinu njihova života i upoznajem se s egzotičnim običajima i ritualima. Dobar je primjer boravak u džungli na Novoj Gvineji, gdje žive različita plemena, a među njima su i kanibali Korowai. Nekoliko dana prije nego što sam ih posjetila, čula sam da su ubili čovjeka i pojeli ga. Nije bilo baš ohrabrujuće. Otkako su indonezijske vlasti zabranile kanibalizam, o tome se više ne govori, ali oni ga u ritualne svrhe prakticiraju i danas. Bave se lovom i plemenskim ratovanjem, muškarci su goli, penise ukrašavaju travkama, a žene imaju gola prsa i suknjice od trave. Korowai su poznati po gradnji kuća na drveću pa sam prilikom posjeta njihovu selu i ja spavala u kućici u krošnji drveta 20 metara iznad tla. Tijekom dana išli smo u lov na ptice, ribe, brojne insekte koji se jedu...
Kad žena koristi šarm
Što ste sve jeli na putovanjima? Ne mislimo na srednje pečene bifteke, mađarski gulaš ili pomfrit...
– Svašta. Neke su stvari, bez obzira na odbojan izgled, bile fine. Štakori imaju okus svinjetine, krokodilsko je meso poput pilećeg, crvi su kao pomfrit, a tarantule imaju okus rakovica. Jednom sam, uz krumpir, jela i blato, nisam mogla odbiti, da se domaćini ne uvrijede.
U novoj knjizi, uz ostalo, pišete o Gabonu, Haitiju, Bangladešu, Kolumbiji, zapadnoj Africi... Što biste istaknuli kao zanimljivo?
– U Haitiju sam bila na nekoliko vudu ceremonija, na koje je inače strancima pristup zabranjen, no uspjeli smo se infiltrirati. Ima šokantnih detalja, žrtvovanja životinja samo su neka, a čak sam morala staviti na neke dijelove knjige i oznaku “+18”. Zanimljiv je bio i put ladom nivom po Africi. Stefany Hohnjec i ja bile smo na putu dva mjeseca, prošle smo 19.200 kilometara, no sponzori nam nisu uplatili dogovoren novac koji je trebao stići za vrijeme našeg boravka u Africi pa smo se kući od Gvineje Bisao do Zagreba dva tjedna vraćale bez prebijene pare! Tu su i zanimljive zgode s parobroda u Bangladešu, prelazak minskog polja između Maroka i Mauretanije, upoznavanje ekipe u Kolumbiji s kojom je dogovoren posjet kokainskim plantažama skrivenim u prašumi...
Kako vam je kao ženi putovati u zabačene zemlje?
Možda zvuči neobično, ali to što sam žena na putu mi je puno češće prednost nego nedostatak. Na primjer, problem s naoružanom korumpiranom vojskom na jednoj od barikada u Srednjoafričkoj Republici puno će lakše riješiti žena ako se postavi dominantno i samouvjereno kao vođa tima. S druge strane, ako ne upali dominacija ostaje velika mogućnost da će upaliti šarm. U oba slučaja izuzetno je bitna ženina samouvjerenost. Može je, naravno, i odglumiti...
Kakvi su ti ljudi, u odnosu na nas zapadnjake?
Opušteniji su, otvoreniji, gostoljubiviji i ne zamaraju se glupostima. U Bangladešu sam se osjećala toliko sigurno i dobrodošlo da sam imala osjećaj da mogu novac i putovnicu ostaviti na stolu nekog restorana i drugi dan mirno doći po njih. Bangladeš je inače iznimno siromašna zemlja, ljudi preživljavaju sa dva dolara dnevno.
Logično je pitati za novac. Koliko sve to stoji? Je li skuplji vikend u Beču ili tjedan u Kambodži?
Putujete skupo ili jeftino koliko to želite. Možete spavati na podu ili u krošnji drveta, a možete ići i u hotel sa satelitskom. Mnogi misle da imam bogatog muža ili bogate roditelje, a ne razmišljaju da su putovanja filozofija u kojoj se svatko od nas može pronaći u mjeri koja mu odgovara. Infiltrira li se putnik među stanovništvo, hrani li se na lokalnim štandovima, služi li se njihovim transportom i spava li u njihovim domovima – može se putovati s vrlo malo novca.
Na svijetu je više od 200 država. Je li vam cilj proći ih sve?
– Nije štos “naštancati” ih, jer putnik ne može doživjeti zemlju ako u njoj provede dan ili dva. Ne zamaram se pitanjima koliko će mi vremena trebati da obiđem sve zemlje, ali to je cilj...
>> Dvina Meler: Vozila sam do Gvineje Bisao, pilotirala, jela štakore....
ona bez pitona nikud ne ide..