'Moji su se prijatelji iselili iz domovine. Sada posla ima, a nema radnika'

Bit će to godina dramatične borbe za svakoga zaposlenika, poslodavci će se morati svojski potruditi kako bi ih zadržali. Radnici će strahovito fluktuirati jer svijet sve više prepoznaje Hrvatsku kao zemlju kvalitetnih stručnjaka pa, primjerice, osječki IT-ovci bez imalo muke mogu raditi za Amerikance. Tako na 2019. godinu gleda mladi informatički stručnjak Ivan Jurlina iz Osijeka. Grad je to u kojemu je u godini na izmaku nastavljen neslavni trend iseljavanja. A tom golemom problemu, strahuje taj 28-godišnjak, neće se stati na kraj ni u godini pred nama. On sam, pak, neće postati još jedna u nizu brojki u toj neslavnoj emigracijskoj statistici.

– Svi moji kolege koji su napustili našu zemlju učinili su to najviše zbog politike. Radili su za natprosječnu hrvatsku plaću, ali ih je otjerala loša politička i društvena klima. Politika se osjeti i na najnižim razinama, svi su puni ideja i obećanja, a ništa se ne pokreće. To nam je, ujedno, i jedan od najvećih strahova kada gledamo u budućnost, jer u takvoj klimi gubimo ljude. Poslodavci su, usto, ogorčeni zbog visokih nameta, i vrtimo se u začaranom krugu – započinje Jurlina, predsjednik Osijek Software Cityja, udruge pod čijom je kapom 40 tvrtki i 70 pojedinaca.

Video - Hrvatska će uvesti 65 tisuća radnika, najviše u ovim sektorima

Video: Večernji list

Kako bi zadržale radnu snagu, te tvrtke već daju povlastice i bonuse, kao i veće plaće svojim djelatnicima. Prešutni je dogovor među njima, pak, da jedni drugima ne otimaju radnike jer su svima prijeko potrebni. Državne poticajne mjere za zapošljavanje njima su, rezimirat će, stigle četiri godine prekasno. Njima ti poticaji, kažu, i ne trebaju. Jer, tko god zna svoj posao, ionako neće sjediti doma, već će iz male Slavonije stvarati web stranice, aplikacije, softver doslovce za cijeli svijet. I pri tome će pristojno živjeti.

No, iako je visoka za hrvatske prilike, prosječna plaća od 8000 kuna i dalje je daleko iza zarade u Irskoj, Njemačkoj, SAD-u... Da bi domaći IT-ovci privukli više klijenata i projekata, potrebno im je i više zaposlenika, i tu su pred izazovom. Presporo se mijenja obrazovna vertikala, a ni zbog porezne politike nisu konkurentni. Rezultat: fluktuacija radnika i iseljavanje.

Rimac mamac za poduzetnike

Bez obzira na sve prepreke na koje nailaze, Osijek će se već u 2019. godini, uvjeren je Ivan Jurlina, pozicionirati kao IT središte, što potvrđuju i brojke. Sve je više, naime, i zagrebačkih i inozemnih tvrtki koje otvaraju urede baš u gradu na Dravi – stigli su jesenas i Ericsson Nikola Tesla, Rimac automobili, što bi moglo privući i druge poduzetnike. Oni koji su još prije stigli u grad na Dravi, vidno povećavaju broj zaposlenika. Približno je 150 tvrtki i više od tisuću zaposlenih u IT sektoru u Osječko-baranjskoj županiji, ali glavnina je u Osijeku.

Iako postaje sve prepoznatljiviji po novim tehnologijama, pa ga se u javnosti često naziva i hrvatskom Silicijskom dolinom, taj kraj ne odriče se poljoprivrede. S lijeve strane Drave, dublje u plodnoj Baranji, stasat će idućih godina bademi i marelice koje je prije tri godine posadio 30-godišnji Oliver Pavić iz Branjina Vrha nadomak Belog Manastira. I on već iz rukava izbacuje brojke.

– Mnogi u Baranji ulažu u lješnjake, ne kažem da to nije dobro, ali ja sam htio nešto drugo. Cijena je badema vrlo dobra, 80 kuna po kilogramu u maloprodaji, a naruku nam ide i hrvatsko tržište koje ne zadovoljava ni deset posto vlastitih potreba. Ubrali smo samo tridesetak kilograma ove godine, no u idućoj očekujemo 200-tinjak kilograma. Puni rod bademi dožive u šestoj i sedmoj godini, a tada bi ih trebalo biti 800 kilograma do tonu po hektaru – iznosi Oliver računicu koja jasno pokazuje zašto se upustio u taj posao.

Posadio je te 2015. godine najprije hektar badema na brdu ponad Belog Manastira, a prije manje od mjesec dana sadnice je raširio na još šest hektara.

– Uzgajam sortu koja kasnije cvate, dakle sredinom ožujka, umjesto u veljači, pa izbjegnem mraz i smrzavanje – zadovoljan je mladi poljoprivrednik.

Posegnuo je i u vreću novca zvanu europski fondovi. No, nije megaloman, jer mnogi se, ističe, upravo na tome poskliznu. Povukao je, tako, 350.000 kuna, za investiciju koja ga je stajala ukupno 450.000 kuna – za kupnju traktora i priključaka, podizanje novih nasada i navodnjavanje. Taj će posao okončati upravo u 2019. godini, a aplicirat će i za potporu za netom zasađene bademe.

Aplikacije za Adidas, Bosch...

I Ivan i Oliver pronašli su svoju nišu u poslu i na tržištu i planiraju se, poručuju, svim silama boriti da ostanu u rodnome kraju, koji njihovi vršnjaci sve masovnije napuštaju.

Ivan Jurlina zaposlenik je tvrtke Cobe, čije je sjedište u Münchenu i koja je prvotno otvorila poslovnicu u Zagrebu. Ipak, uspjeli su Osječani preoteti Zagrebu ured te uspješne njemačke tvrtke. Prije četiri godine otvorena je osječka poslovnica, a zatvorena je zagrebačka. Slavonski tim broji 19 zaposlenih, prosjek godina im je 25, a razvijaju mobilne i web aplikacije za Audi, Mercedes, BMW, Vodafone, Prosieben, Adidas, Bosch...

– Nadamo se da će u 2019. godini konačno biti sagrađen IT park, koji nam je prijeko potreban, i da će važnost tog projekta prepoznati i gradska i županijska vlast. Što se tiče našeg sektora, Osijek će svakako rasti! Svi koji imaju budućnost u IT-u, svake godine bit će im sve bolje. I baš zbog toga, vidim se i dalje u svom gradu, kao i u tvrtki Cobe, jer svake godine rastemo 100 posto, što se tiče i prihoda i zaposlenika. Optimističan sam – rezimira Jurlina, koji je od studentskih dana rastao i razvijao se u krilu Osijek Software Cityja.

Potražnja za informatičarima se neće smanjiti pa će se to, predviđa, reflektirati i na sveučilišta.

– Tehnčki će fakulteti povećati kvote, nauštrb društvenih, to je i svjetski trend, mi kasnimo sedam-osam godina. I resorno ministarstvo gura STEM područje, a nadam se da će se tome školstvo prilagoditi. Uvođenje obvezne informatike nije bilo najbolji potez jer su je škole dočekale neopremljene, a profesori bez dovoljno znanja. Što vrijedi pet sati informatike, ako je nema tko predavati, a učenici nemaju na čemu raditi? Nadam se da će se proaktivnim učiteljima povećati plaća, bez obzira na to koji predmet predaju, jer oni zaista stvaraju budućnost pa ih treba cijeniti – promišlja on.

Upravo u IT-u najviše se osjeti, nastavlja Jurlina, cjeloživotno učenje.

– Veća plaća profesorima stoga je izuzetno važna jer inače neće biti motivirani, a nama je to najgore jer nam tako isporučuju loše zaposlenike, u koje firme potom moraju puno ulagati. Studenti nam, naime, dolaze neraposloženi jer su okruženi negativnošću i jedini im je san otići iz zemlje, bez obzira na plaću i edukaciju koju im nudimo. Nije nam problem ulagati u ljude, spremni smo dati i više, ali boli nas koliko nam država uzima. Ne bio nam bilo žao da odlazi više državi znamo li da ćemo vidjeti pomak, u svim sferama društva. Zdravstvo je rupa bez dna, osječka se bolnica raspada, školstvo je loše... Završio sam srednju školu prije desetak godina, moji mlađi bratići danas uče na istim računalima za kojima sam sjedio i ja. Vlast, i državna i lokalna, treba se odlučiti što im je važno, je li to IT, turizam ili nešto treće. Da bismo bili uspješni, moramo se specijalizirati – kaže Jurlina.

Sadnja zbog poticaja

Nove tehnologije mogu itekako unaprijediti i poljoprivredu – smanjiti troškove i povećati urod.

Oliver Pavić završio je tri godine ekonomije, a magistrirao je voćarstvo. Otac mu je bio vlasnik građevinske tvrtke pa je građevinar svojedobno postao i on.

– Manje zarađujem od poljoprivrede, ali puno sam mirniji. Postao sam otac prije dvije godine, ne planiram odseliti se u inozemstvo, nikako, borit ću se svim snagama da ostanem u svom kraju. Zašto ne bih otišao? Imam u Baranji sve što mi treba, zarađujem dovoljno da mogu prehraniti obitelj, iako nekada bude malo teže. Životni je vijek trajnih nasada 20 do 25 godina, posadili smo upravo šest hektara badema, trebalo bi mi to biti do mirovine – smješka se Pavić. Uz bademe, uzgaja i marelice na, odnedavno, ukupno četiri hektara. Na njegovu imanju pasu ovce i telad.

– Bademi i ovce su nam u ekološkoj proizvodnji. Takva je proizvodnja budućnost naše poljoprivrede, ali svjedočili smo situacijama da su poljoprivrednici zasadili puno oraha samo radi poticaja, i praktički ih ostavili. U Italiji je, primjerice, podizanje ekonasada puno skuplje. Treba poticati proizvod, a ne proizvodnju po hektaru – stava je Oliver.

Budućnost obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva vidi u prodaji na kućnom pragu. Svjestan je i kako je potrebno kod građana razviti veću svijest za kupnju domaćeg, a ne da se, kaže, zbog stotinjak kuna jeftinije ovce putuje po nju čak u Mađarsku.

Važna stabilnost tržišta

Oliver marljivo radi, pa su, primjerice, bademe ove sezone obrali ručno jer još nisu nabavili

– Planiramo nove projekte, nove nasade i zapošljavanja. Važno je biti uporan i ne odustati. Moji su se prijatelji iselili iz domovine jer nije bilo posla ni u Belom Manastiru ni u Osijeku, a sada posla ima, a nema radnika. Postoji budućnost u poljoprivredi u Hrvatskoj, jako je velik broj mladih poljoprivrednika koji se zaista trude i uspješni su u onome što rade. Mljekarima je, doduše, nešto teže, ali i oni su počeli otvarati male sirane i preokretati trendove. Trebamo zajednički nastupiti na tržištu, nužna nam je i zajednička hladnjača, kako bismo mi uzgajivači voća postavljali pravila, a ne otkupljivači. Marelice, ma sve voćne vrste možemo u sezoni prodavati na jadranskoj obali, a u Dalmaciji se nudi roba iz Španjolske i Italije treće klase, koja je malo jeftinija od naše prve klase – kaže on.

Ne strahuje da neće uspjeti proizvesti voće, ali nada se stabilnijem tržištu i cijenama kojima će biti zadovoljni i uzgajivači i kupci. Ekološke baranjske bademe Oliver Pavić za sada ne planira izvoziti, nego ih sve plasirati na domaće tržište.