U centru Drniša igra mačke i miša, ljudi koje tjera – kiša. Sunce, kiša, sunce, kiša. I tako svakih “po ure”. S terase kafića bježi se u kafić pa stidljivo natrag na sunce. Pa opet bijeg od kiše. Enzo Perlić (6), mališan iz Drniša, ne brine se. Dan mu neće ništa pokvariti.
– Položio sam prijemni! – kaže ponosno Enzo.
Prijemni za što?
– Pa za prvi razred! Sad sam bio, maloprije, i sve sam znao. Bilo je raznih zadataka, a morao sam naći dvije iste slike. Recimo, dva ista auta. Ili dva trokuta, neke zvjezdice. Nikakav problem – kaže Enzo pa dodaje:
– Enco se čita. Ne Enzo – govori imenjak talijanskog osnivača Ferrarija. I Enzo u crvenom u – majici Air Jordan. Mališan koji pije sok u Gradskoj kavani Drniš ovdje je – na plakatima za sportske avanture na Promini. Reklamira Biciklistički klub “Petar Svačić”, poziva turiste na avanture.
Zna više od svih zajedno
– Ja sam se neki dan popeo gore biciklom! A s dvije godine već sam bio na vrhu – kaže Enzo.
Vrh Promine, planine sjeverno od Drniša i južno od Knina, na 1164 je metra. Više od Sljemena. Ništa čudno, otac Nikola je ultramaratonac, istrčao je u komadu 150 kilometara na utrci u Omišu.
– Jedva čekam jesen. Zbog škole! Počinje... Veselim se jako.
S njime u društvu i did. Djed Đuro Perlić. Čovjek kojeg poznaje cijeli Drniš. Za njega će u gradu reći: “Đuro zna više o Drnišu nego svi mi ostali u Drnišu. Zajedno”.
– Nije baš tako. Ma ja sam već “ad acta”, Enzo je perspektiva Drniša... – kaže Đuro (67), čovjek koji je autor dviju knjiga – “Drnišanac” i “Drnišanac II” te autor “Drniškog amarcorda”. Čovjek koji više od tri desetljeća objavljuje crtice o Drnišu, ima emisije na radiju...
Tko je najjači u Drnišu? Imate li nekog punog snage?
– Mi se ne mjerimo po snazi, nego po pameti. Jeste li znali da Drniš ima više do 200 doktora znanosti?! – kaže Đuro, a jedan gost iz Šibenika zajedljivo dobaci:
– Lako je vama završiti faks u Drnišu, kad svi imate pršuta...
Na šalu se svi nasmiju, a tema se vraća na najvišeg susjeda u kraju.
– Stojko Vranković. Nismo imali višeg. Inače, ja sam mu predavao u srednjoj školi. I danas, kad god dođe u Drniš, javi se i kaže: “Profesore, kako ste?” – kaže Đuro.
A susjed Dražen Budiša?
– Sjećam ga se kao mladića, dok je još klarinet svirao u našem slavnom Gradskom puhačkom orkestru Drniš. Uvijek je bio ozbiljan, ali nikad se nije držao nešto visoko. Najnormalniji čovik na svitu. Baš normalan, kao i svi mi Drnišani.
Što turist treba vidjeti u kraju?
– Obrazovani turist došao bi u naš kraj, prije svega vidjeti galeriju Ivana Meštrovića na otvorenom. Od “Majke s djetetom”, reljefa “Sv. Roko” i “Orača” do fontane “Vrelo života”. I u muzeju važna je arheološka zbirka, ali i mnogo Meštrovićevih originala. Muzej ima i depandansu u kanjonu rijeke Čikole. U Otavicama je mauzolej, to se zna.
A što se ne zna o Meštroviću?
– Marta Kurobasa, njegova majka, rodila ga je u Vrpolju, u Slavoniji. Tamo je išla brati kukuruze, kao i sva sirotinja našeg kraja.
Što turist treba još vidjeti?
– Nad kanjonom je stara gradina, bivša turska utvrda i minaret, jedini takav sačuvan u Dalmaciji. Zgodno je i da je crkva Svetog Ante sagrađena na temeljima bivše džamije. Blizu je i Visovac, mnogi ga zovu “Hrvatski Bled”. Na latinskom mu je ime Lapis Alba, bijela stijena, da ne govorimo o Roškom slapu i Nacionalnom parku Krka ili usponu na Prominu – dodaje Đuro.
Pukla noga, ali ni pisnuo nije
Tema je ovih dana i biciklistički uspon susjeda Luke Bukarice.
– On se u subotu na Prominu upustio u izazov Everesting, vozio gore-dolje sve dok nije skupio 8900 metara nadmorske visine, što je ekvivalent visini Mt. Everesta. Trebalo mu je nešto više od 20 sati, prešao je 290 kilometara... – hvale susjeda mještani.
Tko su Drnišanima najveći rivali?
– Nemamo ih! Ali... kad je balun u pitanju, e tu se stvari mijenjaju. Rivalitet obližnjeg Siverića i Drniša traje vječno! Ma kao Hajduk i Dinamo, kažu domaći... Sjećamo se, jednom nam je sudio Mateo Beusan. I jedan naš domaći iz DOŠK-a, pao na teren i tiho zajaukao. Beusan je prišao da mu da žuti, mislio je da simulira, a onda vidio – čovik slomija nogu!
I samo tiho jauknuo?
– Tako je! Bila bi sramota da tu plače... Da se ne osramoti. Čvrsti smo mi!
A drniški pršut? Zna se da su ga jeli Charles de Gaulle, kraljica Elizabeta II. te da se nudio na inauguraciji Georga Busha mlađeg.
– Pršut je nama sve. Kad se dite rodi, donesu ti pršut u kuću. Kad netko umre, donesu pršut u kuću. Mi se u Drnišu s pršutom rađamo i umiremo. On je jedini pratilac i tuge i radosti. Bez njega ne može...
A bez vina?
– Ne može. Moj ćaća, Bok su ga zvali, dakle Enzov pradjed, kad je došao prvi frižider, svojoj ženi koja ga je željela kupit rekao je: “Što će nam to? Pa meso treba pojest, neće se pokvarit”. A kad je ona drugi dan rekla: “Mate, čula sam da se u tom frižideru može lipo bevanda rashladit”, ćaća se odmah zainteresirao i pitao: “Di se to može vidit?” I kupili su ga. Naše su majke, neškolovane, bile mudrije nego mnogi danas... Trebalo se snać. Takav je tu život. Nije lako. Ali je lijepo..
Nema Nam turista ovoga lita!