Mnoga jela upisana u svjetskoj kulinarskoj povijesti nastala su sasvim slučajno; neka iz pogreške, neka iz potrebe, a čips je, po općeprihvaćenoj predaji, nastao iz – osvete!
Tanko rezane kriške krumpira, pržene ili pečene te posoljene, uživaju se već više od 160 godina te su vjerni pratitelj aperitiva, putovanja, gledanja filmova ili ovih dana aktualnih nogometnih utakmica. No ova popularna i danas lako dostupna grickalica na samom početku svoga postojanja bila je ekskluzivnost mondenog američkog ljetovališta, dostupna samo odabranima.
Po završetku svog veleposlaničkog službovanja u Francuskoj, gastronomski osviješteni Thomas Jefferson vratio se u Sjedinjene Američke Države s receptom za pomfrit, tj. krumpirima prženim na francuski način. Jelo se iz njegove elegantne blagovaonice u Monticellu 1789. godine proširilo zemljom pa je tako u ljeto 1853. dospjelo i na jelovnik restorana u otmjenom odmaralištu Moon Lake Lodge u Saratoga Springsu u državi New York. Za razliku od relaksirane atmosfere ljetovališta, u kuhinji je strahovladu provodio vrsni chef George Crum, iznimno tašt i težak čovjek.
Čips je osmislio chef George Crum u kuhinji Moon Lake Lodgea. Autokrat koji nije podnosio kritike zapravo je pokušavao upropastiti naručeni pomfrit
„Opasnom“ se chefu nitko nije usudio prigovoriti, ali prema predaji, upravo je u kolovozu te godine ništa manje težak i zahtjevan gost, glasoviti željeznički magnat Cornelius Vanderbilt, vratio pomfrit u kuhinju uz opasku da je gnjecav te da nije dovoljno tanko rezan. Bijesan zbog kritike, zajedljivi chef odlučio se osvetiti i to tako da je krumpir izrezao što je tanje mogao, dobro ga rashladio u mrzloj vodi, pržio dok nije postao krt kao suhi prut i na kraju još dobro posolio. Takav krumpir mrvio se na najmanji dodir vilice, a u to doba i na takvom mjestu bilo je nezamislivo ne koristiti je.
No osvetnički plan nije postigao željeni učinak jer se gost oduševio hrskavim kriškama krumpira i zatražio još! Tako je nastao specijalitet kuće, „Saratoga Chips“ koji se posluživao za to posebno načinjenim širim te vrlo blago zaobljenim srebrnim žlicama.
Srebrne antiktne žlice za Saratoga Chips izložene su Glessner House Museum
Kada je osam godina kasnije Crum otvorio vlastiti restoran „Crumbs House“ u Aveniji Malta blizu jezera Saratoga, posjećivala ga je tadašnja društvena elita poput Vanderbiltovih, zatim Jay Gould, Henry Hilton itd., a na svakom stolu nalazila se po jedna velika košara s posoljenim čipsom. Uskoro je jelo postalo neizostavni dio ponude u restoranima diljem istočne obale. Prvi čovjek zaslužan za to što se čips našao na policama prodavaonica bio je William Tappendon iz Clevelanda. Pripremao ih je na vlastitom štednjaku i sam razvozio, a porastom potražnje svoje je skladište pretvorio u jednu od prvih tvornica čipsa 1895. godine.
Ranih 20-ih godina prošlog stoljeća izumljen je stroj za guljenje krumpira, što je ubrzalo pripremu. Čips se tada prodavao u rinfuzi te kupcima davao u papirnatim vrećicama. Za prekretnicu u distribuciji čipsa zaslužna je Laura Scudder, koja nije samo započela s njegovom masovnom proizvodnjom već je zaslužna i za izum vrećica od voštanog papira koje su osiguravale svježinu proizvoda. U isto vrijeme pojavila se i celofanska vrećica, a 1933. godine i prve tiskane vrećice od masnog papira, što je otvorilo put isticanju robnih marki te natjecanju na tržištu.
Unatoč brojnim proizvođačima čipsa u SAD-u, Saratoga čips je ostao lokalna delikatesa sve do vremena prohibicije kada je poduzetni trgovac Herman Lay popularizirao proizvod i na jugoistoku države, a pogrešno vjerovanje da krumpir ima i afrodizijačka svojstva samo je pomoglo njegovoj prodaji. Poduzetnici iz Saratoge ponovno su oživili slavni brend 2009. godine, pakiran u repliku originalne kutije čipsa koja se čuva u muzeju Saratoge.
Prvi britanski čips proizveo je izvjesni Carter 1913. godine nakon što ga je navodno otkrio u Francuskoj, a Smiths Potato Crisps Company Ltd. osnovana 1920. godine po Londonu ga je prodavala u vrećicama od masnog papira uz posebno pakiranu sol. U Njemačkoj čips nije doživio znatniji komercijalni uspjeh sve do 1951. godine kada je Heinz Flessner utemeljio Stateside Potato Chip Company, a tržište mu se oslanjalo na američke vojne baze.U istom desetljeću, Irac Joe Spud Murphy razvio je novu tehnologiju dodavanja začina tijekom proizvodnje. Nakon nekoliko pokušaja, zajedno sa zaposlenikom Seamusom Burkeom, proizveo je prvi čips s okusom sira i luka, roštilja te soli i octa, čime je započela prava pomama za traženjem onog pravog – od dimljene slanine do kečapa itd..
U masovnoj proizvodnji ne može se pobjeći od zloglasnog dodavanja konzervansa, umjetnih boja i okusa, no na sreću postoji i ponuda i potražnja ručno rađenog čipsa, bez aditiva, u malim pakiranjima što mu može spasiti obraz i vratiti predznak otmjenosti koji je imao na svojim počecima. Čips je danas integralni dio svjetske, a najviše zapadnjačke prehrane i kulture. U SAD-u, gdje je posebno omiljen, njegova godišnja prodaja iznosi više od šest milijardi dolara, a cijela industrija zapošljava više od 65 tisuća ljudi.
Bez obzira na zloupotrebe u proizvodnji i konzumaciji, pa time i mogućem nepoželjnom djelovanju na zdravlje, činjenica ostaje da ova grickalica koje se teško zasititi nije samo najomiljeniji zalogaj zapadnog svijeta već i simpatičan primjer kako je kulinarska osveta neskromnog chefa postala svjetska kulinarska uspješnica.
>>Kombinacija jagoda i vrhnja postala je gastrosimbol turnira u Wimbledonu
>>Čarobni prah čijem su nastanku kumovali jubav, alergije i razvitak znanosti