Žene su većinom puno više sklone idealiziranju partnera od muškaraca jer je ljubav ženska vrijednost.
Djevojčice rastu uz priče da će jednog dana imati djecu, da će se brinuti o njima i o kući, a dječacima se govori da će otkriti ovo ili ono, zaraditi novac, da će biti važni i moćni...
Žene imaju veća očekivanja, pa samim tim i veće iluzije. Iako se često misli da su sve današnje djevojke sklone materijalizmu, te da sve gledaju kroz prizmu financija i nekretnina, to ponajviše ovisi o odgoju. Pa ipak, što je veća kriza, a kod nas je tako već dvadeset godina, roditelji više nastoje zaštititi svoju djecu.
Rastu generacije razmažene djece, a rezultat je narcisoidnost koja nije ništa drugo nego neosjetljivost za druge. Djeca su naučena primati ljubav, ali ne i davati je. Naučeni su da im se ugađa, a kad odrastu, očekuju da će naći i partnera koji će raditi sve što su radili i roditelji.
Tako se javlja ideja o sponzoru. Roditelji su, primjerice, ugađali kćeri premda možda nisu imali dovoljno novca, pa ona sada traži starijeg muškarca, situiranog i spremnog na to da ispunjava sve njezine želje.
S većim očekivanjima dublje i padamo kad se ona ne obistine. Naime, jednostavno je nemoguće da naš idealan partner ostane jednako savršen nakon pet godina kao i prvih dana veze. Što smo više nade polagali u tu vezu, više se bojali samoće – a zbog tog straha idealiziramo nekoga, i više odbijali vidjeti njegove mane (a one su vidljive vrlo brzo u vezi, samo treba držati oči otvorenima), to će nam biti teže kad ih uočimo.
>>Poslala je SMS krivoj osobi, nije ni slutila što će se dogoditi
moj odvjetnik moj odvjetnik