P: Nezaposlen sam već godinu dana, cijela situacija me poprilično frustrira. Kako da si pomognem?
(Ante, Šibenik)
O: Nezaposlenost negativno utječe na psihičko zdravlje, jer ona donosi i nemogućnost potvrđivanja osjećaja samovrijednosti. Dugo nezaposlena osoba osjeća se manje vrijednom i poraženom. Stoga je, s jedne strane, važno vidjeti da se to događa velikom broju ljudi, da tu situaciju najčešće nije moguće individualno kontrolirati.
S druge strane, treba znati da svaka tuga nije depresivni poremećaj; drugim riječima, biti žalostan i rezigniran, utučen zbog nezaposlenosti ne znači biti bolestan. Treba vidjeti je li tuga permanentna, je li intenzivna i je li nam onemogućuje funkcioniranje na razinama kao prije njezine pojave.
Ako jest, treba potražiti stručnu pomoć. Ako nije, važno je vidjeti situaciju iz realne perspektive i njegovati vjeru u budućnost.
Za to netrebaju psihijatri i psiholozi jer niti oni neznaju da smo pred 24 godine iz socijalizma prešli u kapitalizam. Da to znaju tako bi i ljude savjetovali. U kapitalizmu trebaš biti samoinicijativan a ne čekati da ti netko drugi da ili omoguči posao. Koliko je kod nas firmi propalo i koliko se iz njih malih firmica ili obrta iznjedrilo. Možeš na prste nabrojiti. U Njemackoj je to na stotine, stotine tisuća. Ako neznaš drugo, u okolini Šibenika po selima ima starih i nemočnih ljudi koji će ti drage volje nešto platiti ako im drva nacijepaš ili slično. Ako ti nitko ne donese posao u kuću ti lijepo kufer vruku i za poslom. Ne mora to biti inostranstvo.