Na rivi, u kafiću, znoj curi, vodena para ne pomaže, ali je bar priča vesela.
– Znaš što je zanimljivo za Dioklecijanov grad, pa mi nemamo spomenik Dioklecijanu! I još veći misterij je da je baš svetog Duju, zaštitnika Splita, dao ubiti Dioklecijan! Mi slavimo i jednog i drugog... Pa na čijoj smo strani? – kaže domaće društvo te ističe kako je sveti Duje po ocu i majci bio Sirijac. Pričam im štos kako je Giovanni u Puli uspio Amerikancu prodati Arenu, a oni spremno odgovaraju:
– Imamo i mi takvog! Bio je tu jedan prevareni Nijemac koji je kupio Grgura Ninskog. Dao je šolde za Meštrovićev kip, čak je došao i s kamionom, spreman ukrcati našega Grgura i odvesti ga Njemačku, ali su ga zaustavili – kažu.
– Je l’ to preko Njuškala? – šalim se... A šoldi?
– Nije vidio ni šolde ni domaćeg čovjeka koji ga je prevario.
– A varaju li Splićani danas turiste? – pitam domaće društvo.
– Ma kakvi, možda se dogodi na netko naplati strancu pivo koju kunu više, ali to više iz štosa, da vidi je li spava... – govore u Splitu.
Još uvijek pola Splita nosi narukvice s Ultre. Kakvi su dojmovi? Interesiram se kako su preživjeli Ultru.
– Bilo nam je prije pusto, prije desetak godina rijetko si čuo stranca, a sad se začudiš kad čuješ hrvatski. Stranci su ludi za klapama, narodnim plesovima, ma sve ih zanima.
Ultra? Ma oni su kao bomboni! Nikakvih problema, dapače. U ta tri dana svi odu iz kuća i iznajmljuju sobe za 200-300 eura. Jedan je za svoj stan za tri dana najma, koliko bi on bio kod babe u Dicmu ili negdje u zaleđu, tražio čak 50.000 kuna. Ne znamo je li ga uspio iznajmiti...
Na rivi je stalno gužva. Pitam društvo baci li se tko ovdje u more.
– Bili su nedavno ovdje neki Englezi koji su se kupali, a prije par mjeseci jedan je hodao rivom i gol. Bit će zbog neke oklade.
Okrećemo priču na koncerte u Spaladiumu, na Iron Maiden...
– Znaš kakav smo mi grad? Kod nas su jedva prošli i jedan Toni Kukoč i Goran Ivanišević, premda su svjetske face! Trebalo je dugo da im skinemo kapu. Nama se moraš dokazati...