– Gdje je Floka? – pitam kod supetarske crkve. Nisam rekao ni Flo.., a već je stigao ekspresni odgovor:
– Evo, ima atelje odmah tu iza ugla, sad je prošao na biciklu – odgovara prodavačica u dućanu. Floku u Supetru svi znaju, dobri je duh njihova grada. Ali, nije Floka sam... Florijan i Flora, otac (48) i kći (20), brački su slikari. Samouki, ali s voljom.
Rusula će biti prvi kist obitelji
– Umjetnici smo bez škole, ali radimo. Bolje je tako nego kao neki koji imaju silne diplome, a ne stvaraju ništa. Kći Flora je već sad bolja umjetnica od mene, a najmlađa Rusula, kojoj je tek devet godina, oboje će nas prešišati. Ona će biti prvi kist naše obitelji – kaže ponosno Floka. Sjedim kod njih dvoje, sakrili smo se od sunca. Ispričavaju se što je u ateljeu nered. Pa nisam u inspekciji ateljea! Mora biti tako, kreativni nered... – Nama je prirodno radno mjesto supetarska riva. Ondje se osjećamo dobro i na njoj stvaramo. Ako želiš da netko kupi tvoju sliku, a mi ih prodajemo i po stotinu kuna, taj te mora vidjeti na djelu – pričaju.
– Evo ti primjer, kad radimo s turistima, naša je zapravo samo ruka, a crtamo što kupac želi. Hoće li brod, manji, veći, srednji... Zajedno ga stavimo na sliku, gore ili dolje, pa dodamo bljesak, pa se dogovorimo kako dalje. Ostaju svi u čudu, sudjelovali su sami u stvaranju slike. Baš želimo da vide kako se slika, kako se mučimo, kako se stvara njihov suvenir. A onda je odnesu kući, pitaj Boga kamo, na koji kontinent, te se, dok je gledaju na zidu, sjete svakog detalja – pričaju brački slikari i kažu kako navečer, kad zašuškaju sprejem ili izvade pribor, začas se oko njih stvori gužva. Atrakcija su u mjestu.
Gledam slike na zidovima njihova ateljea te primjećujem da se bave i fotografijom. Na fotki – crni mačak. U tom trenu oboje prasnu u smijeh. – Ha-ha, pa nije to, čovječe, fotografija!
– Kako nije?! Dobro ste uhvatili mačku... Gleda baš u objektiv.
– Ne... To sam naslikala za par sati – ponosno kaže Flora.
Gledam, na centimetar udaljenosti, i tek tada vidim da je zaista nacrtano. S pola metra fotka. S centimetra ruka. Hiperrealizam, svaka čast.
– Ljudi se šokiraju kad im poklonimo sliku. A znaš, ako nam je netko simpatičan, ako osjetimo da je čovik, a možda nema novca, mi mu sliku damo. Nismo mi od onih što će naplaćivati u eurima. Ako će netko biti sretan, uzmi, veseli se! Pričaju kako imaju posla preko glave, nisu samo slike ono što rade.
Uredili autobusnu stanicu
– Pogledaj autobusnu stanicu kako blista. Nas dvoje smo je željeli urediti, za svoj gušt. Kad su nas vidjeli da radimo, pitali su tko to plaća, a mi smo im rekli da to radimo da im bude lijepo ondje čekati autobus. Ne za novac...
Ima u Supetru njihovih murala, specijalizirali su se i za uređenje fasada, a i s igralištem je ista priča, oni su ga oslikali.
– Nema tehnike koju ne znamo! Olovka, akvarel, sprej... A Flora, ona je majstorica portreta – ponosno kaže otac.
Prvo što ju je, kao dijete, naučio, bilo je nacrtati oko. Pa drugo oko, pa lice... Portreti koje radi olovkom su nevjerojatni.
– Znaš, mi smo mislili da turisti žele brodove. Ali, najbolje se prodaju, pazi sad, svemirski brodovi! Mistika, planeti, galaksije, svjetlost... Brodice, more i sunce slabo prolaze. Jedan dan crtali smo tu na rivi piramide. I pita me čovjek kako to da crtam piramide, a taj dan prodao sam ih pet... Nismo mi neke face, samo uživamo, crtamo da bismo bili sretni – kaže tata Floka.
Flora i dalje stvara. Ne može prestati. On je ponosno gleda...
– Ma lako za mene, ja sam već star, ali želio bih da ona uspije. Da se probije. Želi biti najbolja na svijetu, ide joj sjajno, samo je netko mora prepoznati... – govori brižni otac.
Tko nogom zakorači na Brač, sigurno će ih sresti. Nasmijane, kako guštaju... Odlazim, žurim na trajekt u Split, a oni mi kažu:
– Čuj, daj ostani još deset minuta, napravit ćemo ti jednu sliku. Za uspomenu.
– Hvala, bit će prilike drugi put. Moram smisliti i neki motiv. Hoću i ja svemirski brod.
– Dogovoreno, tu smo! – rekli su veselo mašući.
