Hrvatska nas reprezentacija uči da najveći uspjeh dolazi tek onda kad igramo jedni za druge

Krajem devedesetih, u prodaju su pustili zidne karte Sunčeva sustava. Osim Sunca i planeta, na karti su bile raspoređene sličice stvari ili osoba po kojima su poznate različite države svijeta. I danas se sjećam da je iz Hrvatske na karti svijetlio jedan nogometaš – Davor Šuker. Nogomet je u našoj zemlji tradicija, sport koji okuplja generacije, za neke način života.

Atmosfera koja u Hrvatskoj vlada posljednjih dana fascinira, kao i nevjerojatan put naše reprezentacije do povijesnog plasmana. Sigurna sam da ste, prateći utakmice koje su nas dovele do srebrne medalje, u nekom trenutku zaključili da je psihološki faktor u našem timu bio krucijalan. Na putu do finala igrali smo utakmice koje bi se mogle opisati kao igra živaca i iz svih smo izašli kao pobjednici.

Osim nogometne vještine i talenta, u takvim srazovima, koji sa sobom nose iznimno velik pritisak, psihološki faktori postaju vrlo važni. Psihologija sporta može objasniti zašto se neke dobre, visoko motivirane momčadi slome pod takvim pritiskom, a neke ne. Naime, situacije kao što su izvođenje jedanaesteraca ili igranje u produžecima, mogu dovesti do paradoksalnog efekta – iako je u tim trenucima motivacija igrača na vrhuncu, kod nekih timova konačna izvedba bude ispodprosječna. Jedno od objašnjenja jest da pod velikim pritiskom sportaš može početi, jednostavno rečeno – previše razmišljati.

Međutim, vrhunska motorička izvedba visoko je automatizirana i ne zahtijeva svjesnu pozornost. Malo je vjerojatno da naši nogometaši u trenucima kada smo mi čupali kosu pred ekranom nisu osjećali nikakvu napetost i strepnju. Međutim, imali su ono što mnogi nazivaju mentalno čvrstoćom. Biti mentalno čvrst znači u situaciji pritiska zadržati emocionalnu kontrolu, ostati odlučan, fokusiran i samopouzdan.

Mentalna čvrstoća može biti urođena, ali se može i kod igrača poticati i razvijati, pa veliku ulogu u tome ima i trener. Treneri koji potiču razvoj mentalne čvrstoće kritični su i stavljaju igrače u izazovne situacije, ali su istovremeno ohrabrujući, imaju odličan osobni odnos s igračima i zato su igrači u svakom trenutku spremni od njih prihvatiti konstruktivnu povratnu informaciju.

Snimke s ruba terena i izjave za novinare pokazuju da je u našem slučaju i sam izbornik bio pravi primjer mentalne čvrstoće. Za razliku od nekih drugih reprezentacija, čiji su izbornici na očigled “gubili živce”, Zlatko Dalić je u najtežim utakmicama bio gotovo nestvarno staložen, a u svojim je izjavama i na krilima uspjeha ostajao odmjeren i fokusiran. Naime, mentalna čvrstoća važna je ne samo u teškim trenucima već i nakon uzastopnih pobjeda kada euforija može skrenuti fokus s igre.

– Osim mentalne čvrstoće, čini se da je u našoj reprezentaciji jedan od presudnih faktora bio i odličan timski rad. Individualni talenti sami za sebe nijedan tim ne mogu učiniti uspješnim. Na jednoj od konferencija za novinare izbornik Dalić nije htio izdvojiti igrače kojima je posebno zadovoljan.

„Momčadi koje su imale izdvojene pojedince otišle su doma odavno”, rekao je. Ovo prvenstvo zasigurno će se upisati u kolektivno pamćenje hrvatskog naroda, a još je više posebno baš zato što je došlo kad nam je najviše trebalo – u vrijeme kada su ljudi duboko nezadovoljni stanjem u zemlji, puni nepovjerenja prema političarima, malodušni.

Identifikacija s uspješnim timom dovodi do porasta samopoštovanja, ali i do zadovoljavanja potrebe za socijalnim pripadanjem preuzimanjem zajedničkog identiteta – u ovom slučaju onog navijačkog i hrvatskog.

Zajedništvo koje nam je ovo prvenstvo donijelo ne bi smjelo ostati tek trenutak u vremenu. Živimo u društvu koje je vrlo individualistički nastrojeno, da ne kažem sebično, a hrvatska nas reprezentacija uči da najveći uspjeh dolazi tek onda kad igramo jedni za druge.

>> Doček Vatrenih u Imotskom