Bila su u našoj bolnici jedanput dva policajca s ekipom koja je dovela dvogodišnje dijete koje je otac pretukao. Bili su shrvani, i to je normalno, a kako se s tim nositi ne znamo ni mi sami. Ima dana kad dođem doma, a od mene i pas bježi. Svi mi imamo takve dane – govorio je dr. Zoran Bahtijarević, ravnatelj Klinike za dječje bolesti, nedavno svojim zaposlenicima onkološkog odjela i jedinice intenzivnog liječenja.
Ljudi koji svaki dan gledaju tugu, patnju i bol najmanjih okupili su se u velikoj dvorani kako bi im ravnatelj predstavio stručnjake angažirane da im pomognu naučiti kako se nositi s tako teškom svakodnevicom. Da se s programom, da tako kažemo, “upravljanja” stresom počinje upravo na ta dva odjela, nije slučajnost.
Jaka glava i vjera
– Ovdje sam počela i tu sam cijeli svoj radni vijek, 25 godina. Nagledala sam se svakakvih sudbina da bih mogla i knjigu napisati. Ne volim baš govoriti o tome jer sam dosta emotivna, ali nađem si nešto lijepo u svemu tome, primjerice onu djecu koja ozdrave. Moraš biti jak u glavi, naći smisao, a ja sam i religiozna pa mi i to pomogne – iskreno će nam Mirjana Kakša, glavna sestra Zavoda za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje Klaićeve.
U borbi za život onih najranjivijih, djece, s ostalim kolegama sudjeluje iz dana u dan. Sve te osjećaje teško je ostaviti u bolnici kada smjena završi, a neke pamti i osjeća svih tih 25 godina.
– Prvi slučaj smrti kojem sam svjedočila i koji nikako ne mogu zaboraviti dogodio se prije 25 godina kada je djevojčica pala s bicikla i lupila glavom o rub pločnika. Nismo joj mogli pomoći. Ali onda se uvijek sjetim i slučaja kada je dijete palo sa šestog kata i preživjelo. Nitko ne zaboravlja našeg Antu koji je kod nas bio skoro tri godine, tu je progovorio, prohodao i danas je doma te na sreću puno bolje. Zapravo, ne mogu ja vama riječima opisati koja su ova djeca sreća – već će suznih očiju sestra Mirjana.
I ona, kao i ostali zaposlenici ovog odjela, ima svoj način kako se nosi s najtežim trenucima i sudbinama. Kako prepoznati takozvani burn out sindrom (sindrom izgaranja) i na vrijeme djelovati, dio je onoga što će ovi ljudi učiti od angažiranih stručnjaka na radionicama s početka teksta. Velika je to vijest ne samo za njih, nego općenito kao primjer da je uprava neke bolnice svjesna ljudske boli i želi pomoći svojim zaposlenicima na konkretan način.
– Tko je uspio pronaći mehanizme da se vrati u ravnotežu, taj može izdržati stres ovog posla. Ja na posao ne idem s tenzijom, nego s veseljem jer definitivno imam takav karakter, ali i stalno sam u sportu. Kroz tenisku lopticu sve to izađe, a još i planinarim, bicikliram... Ovo je posao u kojemu vam uspjeh daje krila, zadovoljstvo, osjećate se jako dobro, ali kada ne možemo izvući pacijenta, tada razmišljam što je kako bilo i jesam li još nešto mogla učiniti. Svi smo mi jednostavno ljudi – opisuje dr. Karmen Kondža, pedijatrica neonatologinja koja se davno dogovorila sa svojom djecom da joj kažu: “Mama, iz dežurstva si” onda kada postane očito da je doma donijela posao. I liječnici i sestre ove jedinice spašavaju i djecu koja im dolaze ozlijeđena u prometnim nesrećama i djecu koja se već godinama liječe od teških bolesti. Oni su tu za one teške, najgore kritične i mučne trenutke. Mnogi možda i nisu svjesni da medicinsko znanje i njega svakog od njih koji radi na ovom odjelu nisu jedino što ovim malim pacijentima daju svaki dan. S mnogima se povežu, uz njih pate, raduju se, a jednako tako i s njihovim roditeljima.
– Doma ne smijem razgovarati o slučajevima s posla, takav je dogovor. Kada prijeđem plavu bolničku ogradu, trudim se ne razmišljati o tome. Ali tako se može samo do neke granice, a kada se nakupi previše toga, počnem puno raditi doma: povrće, cvijeće, životinje... Sreća mi je što ja nisam konstantno uz pacijente i što neke stvari ne vidim, ali nemam zavjesu na očima – govori nam njegovateljica Zorica Škec Popovčić koja je u ovoj bolnici proteklih deset godina.
Kako biti spreman?
Cijeli je tim uigran, svi su tamo uostalom već niz godina i, kako kaže sestra Dijana Rajnović, ovo nije običan posao, nego poziv. Svi se ovdje dugo zadržavaju jer jako vole to što rade.
– Nigdje nismo učili niti nas je itko educirao za ovakve šokove i ne znamo kako biti dovoljno spreman. Kada se dogodi nešto loše, među svima nama zavladaju tuga, očaj i jad. Zanijemimo, pogledavamo se suznih očiju i tražimo kuteve u koje bi se svatko od nas malo maknuo. Ali naš posao tjera nas da idemo dalje, naši drugi pacijenti koji trebaju i mene i moje kolege – zaključuje sestra Rajnović.
Upravo je prostor intenzivne jedinice ove jedine dječje bolnice u zemlji nedavno preuređen i svečano otvoren. S pravom se govorilo i pisalo o neusporedivo boljim uvjetima liječenja teško bolesne djece i istodobno kvalitetnijim uvjetima rada liječnika i medicinskih sestara koji se o tim malim pacijentima tamo i brinu. Ono što će u tom prostoru ostati isto su briga, skrb, znanje, ali i pažnja i požrtvovnost tima koji svaki dan svjedoči patnji najranjivijih pacijenata.
Skolski program treba promjene. Puno je isprazne teorije. Nitko nas ne poducava bitne zivotne smjernice.