Divljina Cresa se tu dolje na obali, kad krene priča s otočanima, mijenja u riječ – toplina. Malo ih je, svakoga će u mjestu prihvatiti kao svog. – Ima nas 87 zimi – govore na molu.
Martinšćica je kao Monako
Čekaju škampara Gordana, eto ga u daljini, koji ribarskim brodom stiže sa svježim ulovom. Tomislav Galić, prvi čovjek mjesta, dočekuje jedriličare na obali, pa veli: – Martinšćica je kao Monako. Zlatna sredina, nije prevelika, djeca se mogu igrati vani cijeli dan a da roditelji nisu u strahu, a sve su kuće uz plažu, najudaljenija od mora je ravno – 50 metara! – priča predsjednik vijeća mjesnog odbora. Prvi među jednakima. Ovakva su mala mjesta raj za turiste. Sve je nadohvat ruke, svatko svakog poznaje. I tu se tek gost sljubi s ambijentom.
– Mi i pse dočekujemo jednako veselo kao i ljude! Znalo je u kampu biti 400 ljudi i stotinu pasa. Dolaze u kamp i psi iz Kanade na ljetovanje. Dlakavi prijatelji nam daju ljubav, pa je red povesti ga i na odmor. Naš kamp Slatina među prvima je uveo projekt Kampiranje sa psima, odnosno Camping cum cane, pa psi već za dobrodošlicu dobiju vrećicu s pilećim i ribljim slatkišima – govori Dario Vodanović, voditelj Kampa Slatina, koji je na našem dijelu Jadrana prvi u ponudu uveo i mobilne kućice te slikovito opisuje:
– Mjesto nema frizerku, idemo u Cres ili Mali Lošinj, ali imamo frizerku za psa, groomericu! Nema za nas u Martinšćici ni doktora opće prakse preko zime, imamo ga sada u srpnju i kolovozu, ali imamo veterinara za pse – poentira Galić iz kampa. Dobri duh mjesta je kapetan Ivo Saganić koji je dva puta oplovio svijet, punih 47 godina plovio svjetskim morima, vratio se kući, i sad u mirovini čini što god može za svoj kraj. Otvorio je dva muzeja, napisao dvije knjige, a piše i treću pod nazivom "Martinšćica, povijest mog zavičaja". Sadi masline, obnavlja starine. Čuva baštinu kraja.
– Martinšćica je bila maltene svjetsko čudo! Iako smo mali, prvi smo na svijetu destilirali eterično ulje od smilja. Bilo je to 1908., a 1933. godine iz New Yorka je u Martinšćicu došao slavni američki kemičar, stručnjak za eterična ulja Ernest Guenther, ne bi li vidio naše čudo! Po njemu se danas u SAD-u zove i vrlo cijenjena nagrada za kemiju, koju su dobivali i neki nobelovci – ponosno priča kapetan Saganić i otvara vrata Muzeja Andrije Linardića koji je sam osnovao, a snimio je i dokumentarac "Samo jedna kapljica, čitav oblak miomirisa".
Kod Lindarića došli iz New Yorka
– Andrej i supruga Dumica sakupljali su smilje, smijali su im se tada susjedi početkom 20. stoljeća, da što će s time, pa su ga skupljali – po noći! Da ih drugi ne vide! A napravili su genijalnu stvar, to se ulje kasnije koristilo cijelom Europe i SAD-a kao baza za parfeme. Da bi napravili litru baze za najfinije parfeme, trebalo je sakupiti 700 kilograma cvijeta smilja. Pioniri su i destilacije eteričnog ulja od kadulje. Smijali su im se kad su napravili 400 kilograma ulja od kadulje, da je to nekoristan proizvod, a nakon izložbe u Londonu, gdje su bili prisutni s Meštrovićem i Bukovcem, prepoznata je kvaliteta. Otok smo bilja, tu ga na Cresu ima više od 1400 vrsta – dodaje kapetan.
Prva gospođa turizma na otoku Željka Stašić objašnjava: – Cres je, pogotovo Martinšćica, sinonim za – mir, savršenu kombinaciju plavog i zelenog. Cijeli je otok lijep, a kad dignu glavu, posjetitelji mogu vidjeti supove kako lete prema liticama iznad mora. Novost su i sup-patrole. Naime volonteri sa svih strana svijeta spašavaju supiće koji s litica padaju u more. Prvi su im to letovi, otisnu se litice, a mnogi mališani završe u moru. No volonteri ih spase!