Maria (19): Imala sam samo 27 kilograma. Počelo je s preskakanjem doručka...

Teško je povjerovati da je lijepa, nasmijana devetnaestogodišnja Maria Vrnoga de Gregorio prije samo dvije godine bila na rubu smrti, vlastita sjena.

Prisilno je hospitalizirana u šesnaestoj. Imala je 27 kilograma. Liječnici su toga dana prestravljenim roditeljima nabrojili šest razloga zbog kojih možda neće dočekati jutro. Četvrto dijete u obitelji Vrnoga, od ukupno tri brata i dvije sestre, preživjelo je i tu i iduće noći. Oporavak je potrajao, a danas je ponos mame Yolande, Španjolke, tate Marina, sestre Yvonne, braće Marina, Nicka i Arona. Oporavljena fizički, psihički i emotivno, Maria je danas maturantica, snima motivacijska videa, kuha i popularizira veganska jela, redovito vježba, piše knjigu... Inicirala je zajednički YouTube kanal kako bi aktivna, mnogočlana obitelj širila pozitivu.

Noćna mora trajala je pet godina i počela u tvojoj dvanaestoj, što je bio okidač za probleme?

Napao me pedofil i nakon toga je kod mene počelo vrlo suptilno neprihvaćanje tijela i ženskih oblina, koje su se počele pojavljivati... Željela sam i dalje izgledati kao dijete kako me muškarci ne bi zamjećivali. Ništa nisam znala o zdravoj prehrani, nutricionizmu i neprimjetno sam ušla u svijet raznih restrikcijskih dijeta, loših savjeta s interneta... Počelo je s preskakanjem doručka, izbjegavanjem večere, smanjivanjem porcija, izbacivanjem ugljikohidrata... Sve me ubrzo dovelo i do depresije. Danas znam da je depresija bila posljedica kemijskih reakcija u mojem tijelu, manjka serotonina i disbalansa hormona. Sve dijete imale su jo-jo efekt, a očaj i nestrpljivost samo su rasli. Tijelo se zbog premalog unosa kalorija počelo buniti i počeli su napadaji prejedanja. Smatrala sam da gubim kontrolu, da nisam dovoljno disciplinirana i da se moram kazniti izbacivanjem hrane, povraćanjem. Pokušavala sam se disciplinirati i jesti 200 do 500 kcal na dan, ali nakon nekoliko dana opet bi slijedilo prejedanje pa povraćanje. Nisam razumjela što mi se događa, bila sam izvan sebe, ali istodobno i vrlo vješto skrivala bolest.

Kada si hospitalizirana, jesi li bila svjesna da je to možda kraj?

Da, znala sam da sam jednom nogom u grobu. Osjećala sam da je to moj kraj. Misli su mi bile potpuno u magli, pokreti usporeni, disanje plitko. Tih bih dana zaspala stojeći na nogama... Ali nisam se bojala. To sam očekivala, zazivala i bila sam sretna što je napokon došao kraj mojem paklu. Htjela sam to oslobođenje, jer sam bila uvjerena da meni nema pomoći i oporavka. Sad mi je jasno da, što je veća pothranjenost, to je depresija dublja i zazivanje smrti u takvom stanju nije nimalo čudno.

Liječnicima u Vinogradskoj danas si zahvalna, ali isto tako ne kriješ da je ta bolnička faza bila nehumana, čak pomalo okrutna. Što ti je najteže palo?

Da, zahvalna sam im što su mi spasili život, ali moje je iskustvo da liječničke metode nisu dovoljne za potpuni oporavak. Zato im se pacijenti godinama vraćaju. Ja sam bila s 14 godina i ponovo sa 16. Znam mnoge cure koje su hospitalizirane pet-šest puta bez bitnog poboljšanja. Netko bi se trebao zapitati zašto. Meni je najgore palo to što su me držali u potpunom neznanju. Na moja pitanja o oporavku nisu davali odgovore. Bila sam vezana za krevet, na aparatima i, kad bih pitala da me odvedu na WC, često nitko nije reagirao. Znam da imaju puno pacijenta, ali meni je nedostajao topliji odnos. Molila sam i da me skinu s Prozaca ili bar smanje dozu jer me potpuno omamljivao, ali nitko nije reagirao na moje riječi.

Kako se obitelj nosila s tvojim problemom i kako su ti pokušavali pomoći?

Cijela je obitelj patila. Svi su mi pokušavali pomoći, ali ja sam to odbijala. Što sam više tonula u ovisnost i depresiju, to sam bila čvršća u odluci da umrem. Roditelji su me vodili na razne terapije, kontaktirali su s više psihijatara i psihologa, ali ništa nije pomoglo.

Što je bilo ključno za izlječenje i koliko sada imaš kilograma?

Liječnici su mi spasili život u najkritičnijim trenucima, ali presudna je bila moja odluka da ozdravim. Bolničko me iskustvo na neki način osvijestilo, shvatila sam da nikad više ne želim biti tako nemoćna. Kad sam odlučila da moram ozdraviti, dane i noći sam čitala, slušala tuđa iskustva, prikupljala sve moguće informacije. Znanje zaista pomaže. U toj sam potrazi otkrila veganstvo i biljnu prehranu. Veganstvo mi je dalo i novu svrhu, fokus više nije bio na meni i mojim problemima. Smatram da pomažem da se poštuje pravo životinja na život, a otkrila sam i da se biljnom prehranom mogu izliječiti i mnoge bolesti. Danas jedem voće, povrće, žitarice, grahorice... I to u izobilju, bez zbrajanja kalorija i straha od hrane. Tako sam vratila i kilograme; danas na 163 centimetra visine imam 52 kilograma.

Noćima si, po svome priznanju, molila da se ujutro ne probudiš, u to stanje crnila ulazi se neopazice, malo-pomalo?

U depresiju je moguće ući i zbog nedostatka zdrave prehrane, čak i manjom restrikcijom unosa kalorija, zbog premalo odmora i nedovoljne fizičke aktivnosti. Da, to može ići prilično neopazice.

Svoju si priču, pod nazivom Borba za život, nedavno hrabro iznijela na YouTubeu/Vrnoga Family, a pregleda je već više od 30.000. Vršnjaci se uglavnom srame reći i najbližima, odakle tebi snaga i motiv?

U najtežim trenucima bila sam neprihvaćena, čak su me vršnjaci ismijavali, nisu me shvaćali ni odrasli, roditelji, učitelji... Naučila sam da ljudi, kada nisu dovoljno informirani, često reagiraju naglo i grubo. Javno iznosim svoja iskustva jer želim da okolina ima više razumijevanja za anoreksiju. Također, želim pokazati da me ne treba sažalijevati, već razumjeti, a pogotovo želim oboljelima pokazati da je izlječenje moguće. Hoću da vide kako i nakon teškog poremećaja život može biti prekrasan, a osoba zdrava i pozitivna.

U komentarima ti se javljaju mladi ljudi koji vode sličnu bitku iz kakve si ti izišla kao pobjednik, što im savjetuješ?

Javljaju se i mladi i stariji. Svi traže potporu, a većina to radi potajno, obitelj i prijatelji ne znaju što im se događa. Pokušavam im pružiti podršku, ohrabriti ih na promjenu, da se ne fokusiraju na problem, već na rješenje. Želim im poručiti da je moguće izići iz mentaliteta žrtve, samosažaljenja i da poduzmu prve korake prema pozitivnijem načinu života. Ja sam dokaz da je to moguće. Izgradnjom novih, zdravih navika loše jednostavno nestaju.

Zbog bolesti si izgubila i razred, kako danas izgleda tvoja rutina?

Sada mi je drago što sam uzela tu godinu za sebe jer bez zdravlja nema ničeg drugog. Bila sam vrlo nisko, na dnu, ali sad letim visoko. Sretna sam, vesela, puna ambicija, želja i ciljeva, strastvena prema životu i svemu što donosi. Redovito učim, bavim se biciklizmom i fitnessom, kuham odlična veganska jela, vodim Facebook profil gdje objavljujem recepte i slike, a imam i Instagram profil za inspiraciju kako bi ljudi mogli vidjeti što jedem i kakve veganske delicije kuham. Rekla bih da sam prilično svestrana. U bolesti je jedini fokus bio na hrani, prejedanju pa povraćanju. I to po 12 do 15 puta na dan. Često sam dobivala napadaje hipoglikemije i nesvjestica. Živjela sam zatvorena u sebi, bez želja i ciljeva.

Pišeš i knjigu?

Tema je poremećaj u prehrani, ali i mnogo toga povezanog s tim problemom. Knjigu pišem za sve koji se žele osloboditi negativnog razmišljanja, anoreksije, bulimije, prejedanja, depresije, loše slike o svom tijelu, strahova... Knjiga je i za roditelje, prijatelje, supružnike, sve koji žele shvatiti s čime se nose njihovi voljeni i kako im mogu pomoći. Ili bar ne otežavati proces ozdravljenja. Knjiga će biti vrlo motivacijska, imam puno znanja i iskustva i vjerujem da ga je vrijedno podijeliti.

>>Umire šest posto oboljelih, a mi ih nemamo gdje liječiti