More ispred Hvara na Hvaru toliko je ispresijecano jahtama, gliserima i kajićima da sam se osjećao kao da se nalazim u filmu "Peti element" s Bruceom Willisom i Millom Jovovich. Pred gomilom turista koji su stigli istim katamaranom kao i ja nekako sam se prometnuo u vođu i s nogom naprijed probio prve redove domaćih. Vrlo brzo uslijedio je protunapad domaćih u obliku mahanja pred nosom raznim reklamama za smještaj, restorane, podvodno ronjenje...
A pjesma uz sladoled?
One starije, koji su bili najslabija karika na temperaturi od 35 stupnjeva, odvezao je sanitet, odnosno jedan od brojnih taksija koji su čekali goste s katamarana. Dobio sam bitku, ali sam se bojao da rat neću. Na prvi pogled sam osjetio da je Hvar na Hvaru, osim što je lijep, mjesto gdje se sve vrti oko novca, gdje su svi navikli na goste s jahtama poput trajekta i novčanicima kao što su dječje školske torbe. Na prvom štandu naručujem sladoled:
– Molim vas, jednu kuglicu ove... mara... moracch... ovog tu – pokažem prstom i dodam: – I bilo koju pjesmu Franka Sinatre!
– Kakvu pjesmu!? – pita me mladić koji prodaje sladoled.
– Pa mislio sam da za kuglicu od 12 kuna dobijem i muzičku želju – kažem, uzmem sladoled i uputim se u hotel Delfin. Kako izgledam više kao ukrajinski boksač nego bogati jahtaš, uklopio sam se u hotel s dvije zvjezdice bolje od očekivanja. Hotel je toliko retro (nije tako napravljen da bude in, već ga nitko nije obnovio od šezdesetih, kad je sagrađen) da mi se svidio. Da ima klime, ostao bih dulje od pet minuta. Ovako sam odlučio znojiti se na rivi umjesto u sobi. Rekao sam da je Hvar lijep. Ispravak, Hvar na Hvaru je prelijep. Plaže se nalaze na obje strane rive. Susrevši mještanku Emu Carić i njezina dečka Roberta Kriveca, zamolio sam ih da me upute do prve plaže gdje se fora okupati. I tako sam završio podno kuće u kojoj je Lordan Zafranović snimao film "Aloa – praznik kurvi". Inače, hvarske su plaže uglavnom stjenovite, a more raj za podvodno ronjenje. Na drugoj strani rive, kada se turist uputi šetnicom od poznatog lounge bara Carpe Diema do franjevačkog samostana, nalazi se jedna mala šljunčana plaža. Kad sam pitao Emu gdje se kupaju domaći, rekla mi je da se kupaju na prvoj plaži ispod kuće. Rekla je i da se u Hvaru svi kupaju zajedno, bogati i manje bogati, strani i domaći, stari i mladi. Gosti su jahtaši i nautičari s jedne strane i s druge mlađa ekipa koja ima dovoljno novca da u disku dva pića plati 100 kuna. Oni treći, koji nemaju ni jahtu ni za skupa pića, vjerojatno spavaju u istom hotelu kao ja i jedu u jeftinijem restoranu Marinero, gdje vas ručak dođe pedesetak kuna pa je mjesto uvijek puno. Tajna leži u tome da je vlasnik ujedno i ribolovac pa sprema ribu koju sam ulovi. Ipak, nisam se htio tući laktovima za jednim od tih stolova. Obukao sam najljepšu majicu koju sam imao pa s Emom i Robertom otišao do restorana Dalmatino. Nakon večere otišli smo do kafića na terasi kazališta.
Nimfe u diskoklubu
Putem sam sreo dvije ljepotice koje su me, poput nimfi, mamile da dođem na otvorenje diskokluba Venerande. Pa sam otišao i izgubio čitavu noć negdje između plesnog podija i djevojaka koje su igrale vatrom. Buljeći ujutro na rivi u bonacu i jahte (pritom guštajući masni burek i jogurt), sjetio sam se dvojice Engleza, Adama Dummera i Stephena Norwooda, koji već četiri godine dolaze u Hvar i puni su ideja kako ga još više popularizirati. No kažu i da su žene toliko lijepe da je možda bolje uopće ne reklamirati Hvar. S time se slažu i Slovenac Udović Tomaž i Norvežanin Lucas Kjekenoi. Tih Skandinavaca je sve više i više na našoj obali, razmišljam u sebi i dovršavam burek, čijim mrvicama hranim ciple koji se veselo tuku za svaku mrvu. Život je lijep. Šećem se starim gradom, prolazim pokraj vile koju je započeo graditi slavni Petar Hektorović u 16 st., zatim obilazim još nekoliko renesansnih vila i potom ulazim u Nonicu, meni najbolju slastičarnicu u kojoj sam bio. Pojeo sam kolač od sira koji mi se topio u ustima. Nakon toga sam otišao plivati. Jutra su divna. Pogotovo ona hvarska!
Nautičari toliko vole Hvar jer nema drugog mjesta gdje je mol udaljen 100 m od glavnog gradskog trga, ali... Ima toliko malo mjesta za privez u Hvaru da je to neki kroničan problem jer je luka stiješnjena, a još moraju uplovljavati katamarani i to dodatno poremeti sve. Trajektima više nije dozvoljen iskrcaj auta zbog vibracija koje bi mogle dodatno oštetiti staru gradsku jezgru i Hvar biva posljedično prometno izoliran jer je Stari Grad glavna otočka luka. Nema više Hvar ni dužobalne linije! Katamarane pak dijeli s Korčulom odnosno Vela Lukom/Lastovom pa ljeti poduhvat doći do karte. U mjestu nema plaže koja bi nalikovala na nešto, izuzevši uparadirani dio exgradske plaže na koju ima koncesiju luksemburška grupacija, vlasnik Sunčanog Hvara. Ta je ujedno promijenila ćud Hvara kao ljetovališta odnosno sad je došlo do opatizacije Hvara. Nekoć je to bio wild party do 4 h ujutro jer je bilo mnogo mladih. Kad su nadigli cijene smještaja, većina mladih je otišla drugdje...