'Istražujući mumije, naučili smo da su karcinomi mnogo stariji nego što se mislilo'

Zagrebačkim je gostom ovih dana bio dr. Frank Rühli, ravnatelj Instituta za evolucijsku medicinu u Zürichu i suvoditelj Švicarskog projekta mumija. U Institutu za arheologiju sudjelovat će na Međunarodnom znanstvenom skupu Paleoradiology meets archaeology u organizaciji dr. sc. Hrvoja Kalafatića te doc. dr. sc. Mislava Čavke. Riječ je o jednom od najvećih autoriteta u svjetskoj paleopatologiji, prvom stručnjaku koji je snimio mumije magnetnom rezonancijom te prvom koji je primijenio CT-om vođenu biopsiju na mumificirana tijela postižući tako slojevit prikaz dijela tijela koristeći se ionizirajućim – rendgenskim zračenjem.

Rühlijev tim je istraživao i Karla Velikog, a analizirao je i poznatog Ötzija, ledenog čovjeka iz Bolzana. Rühli je sudjelovao u istraživanju Tutankhamona te došao do potpuno novih spoznaja. Ipak, kako sam ističe, njegovo je djelovanje usmjereno prije svega prema napretku u medicini.

U Zagrebu i Hrvatskoj niste prvi put?

Drugi sam put u Hrvatskoj. U Zagrebu sam uživao, mislim da je ovo prekrasan grad, prožet kulturom, ali i sa sjajnim znanstvenicima. Jasno, zovu me iz cijelog svijeta jer ovo je malo područje, tek nekoliko grupa znanstvenika radi u njemu, no Zagreb je važan grad. Mislava znam već godinama i on je ovdje vodeći na tom polju pa je i moja osnovna poveznica.

Zašto ste se uopće počeli baviti mumijama?

Bio sam u početku fasciniran mogućnošću povezivanja drevnih ostataka s modernom tehnologijom, ta je kontradiktornost izazovna. No, što više radim to mi je jasnija važnost ovog polja u kontekstu razumijevanja evolucije bolesti koje i danas more čovječanstvo.

Nije lako, u puno slučajeva nije nam dopušteno uzimati uzorke, već se moramo osloniti samo na vizualnu dijagnostiku, no naše istraživanje snažno doprinosi razumijevanju kako su se pojavile pojedine bolesti, kako su se širile, odnosno kada i gdje se koja bolest pojavila. Kad je to vidljivo na rendgenu, jasno.

Što smo naučili iz vaših dosadašnjeg istraživanja?

Mislim da smo od mumija naučili puno jer to su tijela na kojima je sačuvano meko tkivo pa nam to daje pregled od čega je ta osoba možda bolovala, a može ih se prepoznati. Dosta možete naučiti i iz kostiju te kostura, no ako želite više od toga, tada i meko tkivo mora biti sačuvano. Proučavanje kroz antropologiju i paleopatologiju možete vas dovesti do boljeg razumijevanja evolucije bolesti i doprinosa medicine. To je važna točka našeg istraživanja. A onda je tu i napredna tehnologija te metodologija istraživanja. Ponosan sam što sam, zahvaljujući našem radu, mogao uspostaviti i institut koji se time bavi.

Istraživanje mumificiranih tijela nije tek arheologija već ima i konkretnu korist za medicinu.

Još nismo objavili, no našli smo slučaj malignog tumora u starom Egiptu, što je jako rijetko. Takva vam otkrića dopuštaju da dobijete drugačije saznanje o nekoj bolesti, smjestiti njezinu pojavu u neko drugo vrijeme u odnosu na dosadašnja saznanja. Jedan je takav slučaj zabilježen i u Zagrebu, na jednoj od mumija koje se čuvaju u ovdašnjem Arheološkom muzeju također je pronađen tumor.

Utvrđeno je nakon pregleda CT-om i MRI-jem kako se radi o malignom tumoru. Bilo to prvi put na svijetu da je primijenjen MRI u diferencijalnoj dijagnozi na mumiji, pogotovo da je nešto takvo pronađeno. Dakle, zaključujemo kako su maligne bolesti mnogo starije od onoga što se do sada mislilo, a to znamo zahvaljujući istraživanju mumija.

Jako često se u znanstvenim medijima spominje misteriozni “ledeni čovjek” Ötzi, kojeg ste istraživali. Što smo do sada o njemu doznali?

Znamo kako je Ötzi bolovao od ateroskleroze. Ali, pronašli smo i bolesti koje su upućivale na to kako je inhalirao dim, radilo se o vatri u kući u kojoj je živio. No, nije to ono od čega je umro, usmrtila ga je strelica od koje je iskrvario. To što se nalazio na ledenjaku svakako mu nije pomoglo, vjerojatno se stropoštao i umro na mjestu na koje je pao. Ötzi je važan ne samo zato što je najstarija “mokra” mumija nego i zato što je izuzetno očuvan.

Također, kako nije pokopan, s njim je nađeno i sve što je u trenutku smrti imao sa sobom. On je uzet od života, to je trenutak u povijesti: znamo da je jeo pola sata prije smrti, to je jedinstvena situacija. Mogli smo utvrditi što se točno s njim događalo posljednjih sati njegova života. U takvom istraživanju doista se koristimo profesionalnim profilerima, točno onako kako se to koristi u istraživanju različitih kaznenih djela. U ovom kontekstu to je bitno jer Ötzi nije ubijen iz strasti, gdje je zločin ekscesivan, već je riječ o smrti iz nekog interesa. Još traju istrage zbog čega bi ga netko ubio, je li bila riječ o nekoj pljački, možda, ili je posrijedi neki drugi sličan prizeman motiv. Prvi su put u povijesti za isti stol sjeli antropolog, arheolog, radiolog i – profiler!

Istraživali ste i jednu od najvažnijih osoba u Europi, Karla Velikog?

Karlo Veliki među najpoznatijim je Europljanima, otac Europe, bio je jako poštovan i nakon smrti. Njegovi su se ostaci brižno čuvali, a u onih samo nekoliko prigoda kada su ekshumirani bilo je moguće i istražiti ga. Uskoro ćemo objaviti podatke s posljednje njegove ekshumacije, 1998. godine. Radimo na tome da ustanovimo uzrok njegove smrti, to do sada nije sa sigurnošću utvrđeno. Imao je, recimo, iznimno težak slučaj gihta, nije ga on ubio, no to je bila njegova najizraženija bolest. Moguće da je to izazvalo infektivnu bolest koja ga je zapravo ubila.

U Egiptu ste istraživali svakako najpoznatiju mumiju, Tutankamonovu. Moguće je pronađena i kraljica Nefertiti, hoće li se to potvrditi u nekoj skoroj budućnosti?

Nikada nije potvrđeno da je mumija nazvana Mlada žena zapravo Nefertiti. U Egiptu je dosta teško istraživati jer ima dosta ljudi koji sumnjaju u genetski materijal koji potječe s tih mumija. Moje je mišljenje kako je to vjerodostojno. Bio sam uključen u istraživanje Tutankhamonove mumije. Nepobitno je utvrđeno kako mu je bio slomljen femur (bedrena kost, op. a.) što je vjerojatno izazvalo njegovu smrt. Tutankhamon je imao nekoliko bolesti, nisam najsigurniji koliko je točno obavljena patologija hrane, ali prilično je sigurno da je bolovao od malarije, od koje je bio dosta iscrpljen.

A onda je još i slomio nogu te umro. Njegov slučaj nije do kraja riješen, mora ga se ponovno pregledati i procijeniti. Njegova je mumija u prilično lošem stanju. Izgleda da sama mumifikacija nije sasvim dobro obavljena, nije izgledao svježe ni kada je pronađen. I sam arheolog Carter koji ga je pronašao 20-ih godina prošlog stoljeća imao je veći interes za nakit i amulete, pa je mumiju djelomično i uništio skidajući ih. Nakon Cartera nekoliko je puta mumija vađena iz stakla i sarkofaga, što nije pomoglo pa je zbog svega toga sada u dosta lošem stanju. Pogotovo u usporedbi s drugim mumijama. Sada istražujem mumije iz novih iskopa. Najuzbudljivije je otkriće grobnice u kojoj su pronađene 83 osobe. Potpuno je sačuvana i maksimalno popunjena, tamo je i nekoliko ljudi patuljastog rasta, prinčeva, princeza, a riječ je o Dolini kraljeva pa je pred nama najvjerojatnije grobnica u kojoj je pokopan cijeli dvor. Tutankhamon je svakako nešto najvažnije na čemu sam radio, egipatske mumije i inače su fascinantne. Posebno kada još znate o kome je riječ.

Zašto je balzamiranje tijela nestalo iz ljudskih običaja?

Koncept egipatske religije u kojoj se nastojalo sačuvati tijelo i nakon smrti, ali i u smislu ponovnog susreta nakon smrti, nije s njome i nestao. No, to nije ideja ekskluzivno vezana za stari Egipat, prema svemu sudeći i Karlo je Veliki mumificiran, barem djelomično. Kristijanizacija nije zaustavila taj običaj u starom Egiptu, pa ni na puno drugih mjesta. Pronašli smo primjere u Austriji i Švicarskoj, gdje su pokopane mumije bez unutrašnjih organa, znači radilo se o namjernom postupku. Imate i neke lidere koji su mumificirani, Lenjin primjerice, iako su male šanse da jednom istražimo njegovu mumiju.

I u Južnoj je Americi postojala tradicija mumificiranja, ne možda na isti način kao u Egiptu, ali može se povući paralela. Nije to jeftin postupak, izračunano je da je mumifikacija u starom Egiptu stajala jednogodišnju plaću. Imamo projekt u kojem i sami pokušavamo mumificirati životinjske i ljudske ostatke kako bismo bolje razumjeli taj proces, promjene u morfologiji, na koji se način mijenja tkivo, kako ostaje sačuvan DNK.