Na obalama rijeke Gacke, koja je posebno poznata po sportskom ribolovu, smješten je grad Otočac. Svega 40 kilometara do mora, točnije grada Senja, i 25 kilometara od poznatog svetišta Majke Božje od Krasna. Vrlo ga je lako naći putujete li od Zagreba prema Splitu ili Plitvičkim jezerima. U netaknutoj prirodi Gacke doline posjetio sam restoran “Mirni kutak” koji je svoja vrata otvorio 1985., a vodi ga obitelj Marković sa svojih stalnih 12 zaposlenika.
Ljubazno me dočekala gospođa Josipa koja sve te godine radi u kuhinji kao glavna kuharica, a povremeno i u restoranu poslužuje goste. Od velike su joj pomoći sin, snaha, zet i, naravno, suprug Frane jer, da ne rade obiteljski, u restoranu ne bi mogli funkcionirati.
Kapacitet restorana je 250 gostiju i ima veliko parkiralište sa 150 mjesta. Pretežno su usmjereni na turističke grupe i razne svečanosti pa je restoran zapravo dio hotela s 40 soba, bazenom i saunom jer, kako kaže gospođa Josipa, da nema grupa iz cijele Europe te najviše iz Japana, Kine i Koreje, jednostavno ne bi mogli opstati s obzirom na to da je Otočac, nažalost, gospodarski jako osiromašen pa nemaju baš puno individualnih gostiju.
Od mnogih autohtonih ličkih specijaliteta, a nabrojit ću samo neka koja imaju u svojoj ponudi: punjenu pastrvu, pastrvu na žaru, teleću koljenicu, sarmu, čobanac, patku ili fazana u sezoni lova te ličku janjetinu na ražnju, probao sam srneći gulaš s njokima te domaće kobasice s kiselim zeljem i krumpirovim policama zapečenim u pećnici.
Gulaš je bio odličan i šteta je da uz njega nisu bili domaći njoki ili knedle od kruha, a i dekoracija od povrća bila je “industrijska”. Domaće kobasice bile su zaista izvrsne, kao i pirjano kiselo zelje, no police krumpira bile su previše suhe, da su pečene s nekoliko komadića slanine, bile bi puno ukusnije. Velika im je prednost što su u blizini rijeke Gacke pa je pastrva koju imaju u ponudi uvijek svježa.
Kartu jela prilagođavaju sezoni, ali i gostima koji su im najavljeni pa tako, primjerice, gosti iz Japana uvijek jedu ribu, za razliku od gostiju iz Koreje koji uživaju u pilećem fileu. Od ponude vina svega je desetak etiketa, što bijelih, što crvenih jer se prilagođavaju željama gostiju. Što se tiče aperitiva prije ručka ili večere, tu je nezaobilazna šljivovica ili drenova rakija s obzirom na to da je to tradicija za dobrodošlicu u ovom kraju. Kad je riječ o desertima, sami pripremaju nekoliko vrsta kolača, štrudla te razne palačinke za koje koriste fino Podravkino brašno te Podravkin Dolcela kakao. Svakako moram istaknuti da je restoran izuzetno uredan i čist. Otišao sam iz restorana uz ljubazni ispraćaj gospođe Josipe i njezina sina Hrvoja, ali pomalo sjetan zbog slike praznog grada. Naime, velika je šteta da je Otočac s toliko turističkih i inih potencijala pomalo zaboravljen grad.