Umjesto planiranih mjesec dana, jašući bez odmora, stigli smo mnogo brže do Svilengrada koji se nalazi na bugarsko-turskoj granici. – Mali, moramo odmoriti, mali. I mi, ali i konji. Konji trebaju odmor prije prolaska kroz Tursku jer tamo nas čekaju planine, a zima je već na vratima – rekao je Malnar.
Znao sam da mnogo ljudi Malnara zna kao nasilnog, prgavog i bezobraznog, ali na našem putovanju ja sam upoznao pravog Malnara, osjećajnog, pažljivog čovjeka dječjeg srca. Čuvao nas je kao da smo mu bili djeca. Mnogo puta u Turskoj znao je ostati gladan, ali pobrinuo bi se da mi i životinje budemo siti. Čim smo kampirali u Svilengradu, oko nas se okupilo mnogo znatiželjne djece u poderanoj odjeći te prljavih ruku i lica. Istog trenutka Malnar je sjeo u džip i rekao: “Dođi, mali… idemo!” te u prvom dućanu kupio hrpu slatkiša i poneku igračku te darovao djeci.
Znam kako je sirotinji
– Hassane, kad gledam ovu djecu, puca mi srce, jako sam slab na neimaštinu. Nisu djeca kriva što su se rodila pod nesretnom zvijezdom i ne zaslužuju da tako žive. Rođen sam na Peščenici i kao dijete također nisam imao sve što sam želio. Družio sam se s Ciganima od kojih su svi bježali. Znam kako se osjeća sirotinja kad je društvo odbaci. Isto tako i u Indiji, gdje sam živio 10 godina, bio sam među siromasima – suznim očima i drhtavim glasom govorio je Malnar. – Kad vidim tu sirotinju na koji način živi, te kako živimo mi u Zagrebu gdje imamo sve nadohvat ruke, često postavljam pitanje: “Bože, zašto je to tako? U čemu je razlika između nas?” Pitam se tko sam ja, a tko su oni? Zašto je Bog to tako odredio? Uvijek se nadam da će jednog dana u svijetu zavladati pravda te da će toj sirotinji svanuti bolji dani i da ćemo svi biti jednaki i jednako živjeti.
Nikada nisam vjerovao da ću vidjeti Malnara tako pogođenog i utučenog nečijom sudbinom. Družeći se s njim u Zagrebu i cijelim putem do Svilengrada, Malnar je bio čvrst, odlučan, a ponekad bezobrazan i arogantan te provokativan. Njemu su svi bili jednaki. Nikada nije uvažavao nečiju veličinu. Sjećam se našeg sastanka s tadašnjim članom predsjedništva Jugoslavije Vasilom Tupurkovskim. Nakon dva viskija i nekoliko loza Malnar mu je rekao: – Kaj, i vi se želite odcijepiti od Jugoslavije? Kakva će vam biti država? Mi Hrvati imamo more, planine i vode, sve što treba država! A što vi imate osim Aleksandra Makedonskog? Kako će vam izgledati putovnice? Što ćete imati na koricama? Lubenice, paradajz ili paprike???
Nakon Malnarovih pitanja Tupurkovski i njegovi savjetnici ostali su šokirani, ali to ga nije smelo da nastavi svoje izlaganje.
– Ja sam Željko Malnar, Hrvat, Zagrepčanin koji će do Indije doći konjima. Idem putem Aleksandra Makedonskog koji je za Makedoniju povijesno puno značio, a vi meni pričate političku demagogiju. Jeste li me spremni sponzorirati ili ne? Odgovorite mi odmah jer čekaju me moji ljudi i konji i nemam vremena slušati vaša politička predavanja.
Jedino što je Tupurkovski mogao je dobro se nasmijati i reći da mu ne može sada odgovoriti jer se mora savjetovati s ostalima.
Malnar se nakon toga ustao i rekao : – Javite mi kad odlučite i ako nađete sponzora. Idemo mi, mali! Konji su nam sigurno gladni i žedni.
Nakon nekoliko dana odmora u Svilengradu krenuli smo prema turskoj granici gdje su nas opet dočekale velike prepreke. Naime, zbog šapa, bolesti koja pogađa životinje i širila se Turskom, na granici smo morali čekati tri tjedna dok veterinari nisu pregledali naše konje i psa. Nakon što su nam veterinari dali zeleno svjetlo, ušli smo u Tursku. Jahali smo prema Edirni i Chanakaleu, prema putu koji nas je vodio u grad Balikesir. Malnar je obožavao more i nije ni čudo što je tražio da mu nakon smrti pepeo prospu u more. Zahtijevao je da što je duže moguće jašemo uz more kroz maslinike iako je taj predio bio surov i nepristupačan. Ali Malnaru to nije smetalo. Glavno da je njegov pogled sezao do mora. U sumrak smo stigli u podnožje hrama božice Atene. Tamo smo kampirali, a zatim smo Malnar i ja džipom krenuli prema hramu. Malnar je u hramu meditirao 20-ak minuta te nakon toga sjeo u džip i spustio nas do prvog sela.
Nešto će se dogoditi
– Mali, tu sjedi! Nešto će se dogoditi!
– A što će se dogoditi?
– Nešto sigurno hoće... sjedi i čekaj! Ubrzo ćemo saznati.
Nakon 15-ak minuta stigao je njemački bračni par koji je tu ljetovao. Nakon kratkog razgovora, kada su doznali da smo iz Hrvatske, iz Zagreba, rekli su nam da je u Hrvatskoj rat. Ispričali su nam kako JNA napada hrvatske gradove te da je Vukovar u okruženju. Do tada nismo znali za rat jer smo živjeli daleko od bilo kakve informacije. Odmah je Malnar u prvom dućanu kupio mali tranzistor te smo sjeli u obližnji kafić čekajući bilo kakve vijesti i informacije. Zamolio je vlasnika kafića da, ako može, prebaci program na CNN. Prve vijesti bile su iz Hrvatske. Kada je Malnar vidio slike razrušenog Vukovara, nije mogao sakriti suze. Cijelo vrijeme je plakao. – Hassane, ode Hrvatska! JNA ruši i ubija Hrvate. Nikada nisam vjerovao da će biti rata i da će vojska koju smo mi financirali rušiti naše gradove i sela i ubijati naše žene i djecu. To je strašno!
– Ali, Željko, pa ti si bio protiv samostalne Hrvatske, pa čak si jedan od osnivača stranke Jugoslavena?
– Hassane, to nije više šala! Stranku Jugoslavena osnovao sam da provociram one koji su preko noći postali veliki Hrvati, a do tada su bili veliki komunisti. Ja sam Hrvat koji se rodio u Zagrebu. Moja je domovina gore, moj narod sada gine… jebeš ti Jugoslaviju! Od danas se naša ekspedicija više neće zvati Put Aleksandra Makedonskog već Put priznanju Hrvatske. Od danas više nećemo putovati sa zastavom Jugoslavije, već će se uz nas vijoriti hrvatska zastava. Neka cijeli svijet čuje naš glas i neka svi znaju za težnje hrvatskog naroda za slobodu i neovisnost. Od danas smo mi misionari i veleposlanici Republike Hrvatske – rekao je Malnar.
>>Ispraćaj Željka Malnara: Konačno je dosegao indijske visoravni