Na mostu u Tribunju, baš na ulazu u Selo, kako domaći zovu stari grad, lijep doček. Amerikanka u bijelom bikiniju. Minijaturnom bikiniju. Ima lijep osmijeh. Stoji i smiješi se... Baš nama. Osmjehnemo se i mi. Ništa. Okrenemo glavu, a ona se smije nekome iza nas. Mišićav muškarac s velikim tetovažama. S velikom kapom. I mobitelom u ruci. Fotografira ljepoticu za Instagram. Ajmo’ dalje. Ionako je posao pred nama. Ulazimo u grad - poznat po - magarećim utrkama.
– Nećemo ovoga puta o magarcima, to je poznata priča – govorimo sebi.
Mali krug po gradu, točno ovdje gdje se magarci utrkuju oko ‘Sela’, i u kafić Stray Cat. Sjede domaći, u ranim su 30-ima, i pričaju:
– Je l’ znaš što je sutra 1. kolovoza? Utrka tovara. Pivat će Milo Hrnić...
Sjajno, no možemo li pričati malo o ribarima u Tribunju, ribarsko ste mjesto?
– Može, ali važno je ovo. Tovari. Pa Tribunj je od Turaka spasio upravo tovar! – priča jedan od njih, Neven. Ima čak i majicu na kojoj je - mali logo magarca. Lacoste ima krokodila, a on - magarca. Na istom mjestu, lijevo na prsima.
– Dolaze Turci, taman su tu pred Selom, a stražari zaspali. Bili umorni, iscrpljeni. I tovar ti čuja kako dolazi vojska, zareva, probudija stražare, naše domaće i - oni su se probudili i obranili nas – priča Neven.
Sjajno, može li sad o ribarima?
– Može. Nego, jesi li zna da postoje dvi vrste tovara?
Koje?
– Lini i plašljivi. I kad kubura sutra zapuca za start utrke tovara, lini će stat i ukopat se. Neće ni mrdnut. Taj nema šanse pa neće napraviti ni korak na utrci. A plašljivi tovar, e taj je konkurentan. Jer, kad on čuje pucanj, on će bježati od opasnosti. Kamo ga noge nose. Pa stalno su u divljini ti tovari, pa kad tu vidi puno svijeta, a još se puca, biži ća koliko ga noge magareće nose... Taj je favorit. Uvijek je bolji plašljivi – govore dečki.
A ribari?
– Pusti sad ribare. Kod nas se sve vrti oko tovara. Nego, utrka se trči od 1952. godine. I bio je jedan tovar koji je nakon starta odmah krenija prvi i trča bi ka lud. Ali, samo do svoje štale, tu u jednoj kući iza kafića. Bilo je to još dok su živili tovari tu u mjestu, prije nego je krenuo turizam. I trča bi, no onda uletio u svoju štalu. U po utrke! Ma ne bi ga Bog više izvuka van. On je mislija, trči se do - doma – smiju se dečki.
Ima li što ribara, pitamo.
– Ima, ima. A bila su i tri brata, e ovo je dobra priča. Na Prviću, otoku preko puta. I kad su se oženili, odlučili su podijeliti svoju imovinu. A imali samo - jednog tovara. I kako će sad? I dogovorili se - ponedjeljak jedan brat, utorak drugi brat, srijeda treći... I tako u krug.
A nedjelja?
– Nedjeljom je tovar bio slobodan.
Koriste li i ribari tovare?
– Ima i toga... Nego evo, htio si o ribarima. Mi smo ribarsko mjesto. Imamo susjede ribare, obitelj Popov, u kojoj su tri brata i sestra. I svi su u obitelji ribari, no štos je da samo Albert ima 11-ero djece! Imaju i drugi mnogo. I svi su ribari, svi! – vele domaći.
Što još ima u mjestu?
– Imamo 19 plivarica na 1500 stanovnika! To je možda i najviše ribara po broju stanovnika. A uz te veće brodove i malih ribarica koliko hoćeš, ma nema kuće koja nema brod.
A turisti?
– Bila je Eva Longoria. Pa naš je Đani Stipaničev, pa i Šime Stipaničev, koji je prvi preplovio Atlantik. Ma i Mišo Kovač je imao kuću ovdje, i restoran... – hvale se.
Kad govore - ne izgovaraju glas ‘LJ’.
– Evo, Vodice su nam tu na manje od tri kilometara, ali drukčije govorimo. Glas LJ nam ne treba...
Pa kako ste, recimo, izgovarali grad Ljubljana?
– A nikako, naši stari to nisu baš previše spominjali. A bila bi Jubjana. Nema druge...
Idemo do susjeda Roka, on ima kolekciju kubura?
Koliko?
– Više od 200.
– Ma drugi put. Sigurno je sigurno...
tri brata i tovar... hmm... ne čini li to četiri tovara?