Početkom školske godine u mnogim je obiteljima počela i vječita borba oko škole i učenja. “Je li zadaća napisana? Kad ćeš već jednom sjesti za knjigu? Ne brzaj, ponovi sve još jednom”, svakidašnja je “mantra” mnogih roditelja. Razlika je jedino u tome koliko uspjeha ta roditeljska govorancija u konačnici i poluči. Mnoga djeca uče nevoljko, uz mnogo otpora i s polovičnim uspjehom. Rezultat adekvatan trudu ponekad izostaje čak i kod onih koji ne odbijaju sjesti za knjigu. Razlozi, dakako, mogu biti različiti, a jedan od najvažnijih je taj što se djecu ne uči na način koji zadovoljava osnovne zakone prema kojima mozak funkcionira, tvrdi učiteljica razredne nastave Nikolina Matovina Hajduk, trenerica brzog čitanja i autorica metode učenja po mentalnim mapama.
– Da bi dijete pamtilo s lakoćom i na duge staze, a pri tome mu treba biti i zabavno, ne treba ga usporavati. Mozak želi brzinu i mnogo informacija, a važan je i kontinuitet činjenica, odnosno informacija koje treba usvojiti. Učenje u većini slučajeva podrazumijeva da se jednostavno otvori knjiga pa učimo rečenicu po rečenicu, informaciju po informaciju, definiciju po definiciju dok se lekcija ne “nabuba”. Takvo je znanje, međutim, kratkotrajno i neprimjenjivo. Da bi učenje bilo uspješno, jako je važno prethodno stvoriti globalnu sliku o onome što ćemo učiti. To je isto kao kad se slažu puzzle. Ako prethodno nismo vidjeli globalnu sliku, bit će mukotrpno grupirati dijelove i doći do cijele slike. Stoga djetetu treba pomoći da od svoga predznanja najprije stvori kontekst, odnosno upravo tu neku globalnu sliku – savjetuje N. Matovina Hajduk.
Djeci učenje dodatno otežava to što smatraju da se susreću s nečim posve novim, pa misle da se nikad prije nisu susreli s onim što piše u novoj lekciji.
Da novo “sjedne”
– Kad se proces učenja analizira, dolazimo do spoznaje da djeca koja nemaju problema s usvajanjem novog gradiva najčešće koriste svoje iskustvo i predznanja povezuju s novim činjenicama. Stoga je jako važno djecu naučiti da sve ono što uče povezuju sa životom, svakidašnjicom i svojim vlastitim iskustvima – kaže naša sugovornica.
A da bi nova spoznaja uistinu “sjela”, odnosno ostala zapamćena, mozak je mora procesuirati kao neku sliku. Ako je, dakle, naša moćna siva tvar zabavljena nekim drugim slikama (žedan sam, idem po čašu vode ili ovo je dosadno, prebrojit ću da vidim koliko je još stranica ostalo i sl.) od sjedenja za knjigom neće biti mnogo koristi.
Stane jedna slika
– Naš mozak vidi u slikama, a kad je u njemu jedna slika, odnosno misao, za druge slike jednostavno nema mjesta. A dok god djeca sjede za knjigom, a da prethodno nisu stvorila globalnu sliku i pripremila mozak za temu koju trebaju upamtiti, to je zapravo nasilje prema mozgu – kaže stručnjakina za mentalne mape N. Matovina Hajduk i dodaje kako već u prvom razredu djecu treba učiti na kontinuitet informacija i stvaranje globalne slike. – Prema mojem iskustvu, za to su se najučinkovitijima pokazale mentalne mape. Kada djeca tako krenu s učenjem, po pravilu nema prepreka u pamćenju i usvajanju novih sadržaja. A učenje je uz pomoć mentalnih mapa, što je najvažnije, logično, lagano i bez muke. U suštini, ono stvarno postane zabava – tvrdi naša sugovornica.
Uz pomoć mentalnih mapa, ističe, kod djeteta se povećava zanimanje za cjelinu, smanjuje se stres i strah od opsega i težine novog gradiva jer se pokaže da djeca često znaju više nego što misle, a usput se razvija usmeno izražavanje, stječe pregled cijelog gradiva, a dodatna je prednost to što je obično ponavljanje zapravo – učenje. Osim toga, učenika motivira to što u osnovi ne može pogriješiti.
– Vrijeme pisanja asocijacija na sredini papira traje oko pet minuta, a pogrešnih riječi nema. Dijete može napisati sve što mu padne na pamet, mozak pamti tako da na poznato nadovezuje nepoznato, a i pogrešna riječ može biti odličan pojam na koji će se zakvačiti novi – uvjerava trenerica brzog čitanja N. Matovina Hajduk.
Ova igra mašte i asocijacija dragocjena je, kaže, i zbog toga što djeca uz učenje nauče i – misliti. A to je, dugoročno gledano, jednako važno.