Od tudorskih banketa kada se prema predaji prvi puta konzumirala, kombinacija jagoda i vrhnja postala je gastro simbol teniskog turnira u Wimbledonu s kojim se gotovo punih 140 godina tradicionalno slade njegovi posjetitelji slaveći „bijeli sport“ i početak ljeta.
Bezbroj je puta kroz povijest gastronomija svoju poveznicu, uz brojne slavne i osebujne ličnosti, našla i sa različitim zbivanjima. Upravo je to slučaj i sa jagodama s vrhnjem, jednostavnoj i osvježavajućoj poslastici koja je gotovo od samog početka gastro asocijacija na teniski turnir u Wimbledonu.
Kako su i jagode i tenis svojevrsni nagovještaj ljeta, u ovotjednoj priči idemo tragom popularnog deserta koji od posljednje četvrtine 19. stoljeća sladi nepca posjetitelja prestižnog turnira, najstarijeg na svijetu, koji je upravo započeo.
Slavno se jelo uživalo puno prije nego je postalo kulinarskim simbolom britanskog „bijelog sporta“.
Još 200 godina prije Krista nailazimo na najraniji spomen sočnih plodova jagoda za koje su Rimljani vjerovali da ublažavaju simptome melankolije, nesvjestice i raznih upala. U srednjovjekovnoj Britaniji spominju se kao hrana mladenaca kojima su se za doručak služile sa boražinom i kiselim vrhnjem zbog navodnih afrodizijačkih svojstava.
Srcoliki je plod jagode od davnina slovio za simbol čistoće, strasti i ljekovitosti, a ni danas nije drugačije.Ipak, najslavnija priča o jagodama i vrhnju vraća nas u 16. stoljeće i turbulentno vrijeme Tudora kada je glasovitu deliciju prema predaju osmislio kardinal Thomas Wolsey.
Deliciju je prema predaji osmislio kardinal Thomas Worsley, miljenik Henryja VIII.
Pridobivši naklonost zloglasno egocentričnog kralja Henrika VIII, postao je jedan od najmoćnijih ljudi toga vremena, čak moćniji i od samog vladara. Svoj utjecaj i bogatstvo utjelovio je u velebnoj palači Hampton Court koju je počeo graditi 1514. godine. Iako je rezidencija bila njegov dom, kardinal ju je nazivao „Kraljevom palačom“ jer je Henrik VIII sa svojim dvorjanima u njoj provodio dosta vremena. Mnogobrojna je svita značila i puno posla za kuhare pa su dekadentne gozbe na kojima se konzumiralo i do 44 različitih vrsta životinja i ptica, tražile i odgovarajući desert.
Lagano voćno jelo došlo je stoga kao melem za ranu izmučenim želucima pohlepnih Tudora.
No iako su jagode na području Engleske dozrijevale još od davnina, nitko ih se do tada nije sjetio spariti sa vrhnjem, tim više što su tadašnji viši slojevi društva mliječne proizvode smatrali hranom seljaka. Ipak, je li moćni kardinal, koji je kasnije pao u kraljevu nemilost, uistinu osmislio slavno jelo za što mu se pripisuje zasluga, teško je reći.
Prema drugim izvorima ova delicija potječe iz 1542. godine kada se putnik, liječnik i pisac Andrew Boorde navodno oduševio neodoljivim ruralnim receptom za sirovo vrhnje koje se jelo s jagodama.Proći će još tri stoljeća prije nego će jagode s vrhnjem doći u vezu s tenisom.
Godine 1877. „The All England Croquet Club“ promijenio je ime u „The All England Croquet and Lawn Tennis Club“ što je bila i prva godina održavanja teniskog turnira u Wimbledonu. Jagode su slovile kao nagovještaj ljeta, a posjetitelji turnira iz visokog društva koji su uživali u slatkoj deliciji između mečeva postali su uobičajen prizor.
O tome svjedoči pisanje dopisnika The Telegrapha 1881. godine koji je zabilježio da je neposredno prije finala tog vrućeg dana paviljon za okrijepu bio u potpunosti ispražnjen, a od ponuđenog uz sladolede spominje i jagode i vrhnje. Prema drugim izvorima, zasluga za početak konzumacije jagoda s vrhnjem u Wimbledonu pripisuje se kralju Georgeu V koji je kao strastveni ljubitelj tenisa započeo s tradicijom kraljevskog pokroviteljstva turnira koja se zadržala do danas.
Brak jagoda i vrhnja službeno je sklopljen 1953. godine kada su prodavači tijekom turnira počeli prodavati posebno ukusne jagode sorte Elsanta iz grofovije Kent.
I dandanas je ova tradicija sastavni dio wimbledonskog turnira koji nije samo spektakl vrhunskog sporta već i vrhunske gastronomije tijekom kojeg 1800 ljudi zaduženo za catering posluži ogromne količine hrane i pića. No među mnoštvom jela, jagode s vrhnjem zauzimaju vodeće mjesto i neizostavna su asocijacija za turnir koji se održava početkom ljeta kada su jagode na otočkom kraljevstvu dostupne još kratko vrijeme.
Tijekom dva tjedna trajanja Wimbledona, u prosjeku se pojede oko 28 tona jagoda i 7 tisuća litara punomasnog vrhnja, onog sa preko 48% masnoće. Kako bi se osigurala vrhunska svježina, jagode sa farmi u Kentu na kojima se prakticira organski uzgoj sa minimalnim kemijskim intervencijama, beru se samo jedan dan prije prodaje i konzumacije.
Svaka jagoda se posebno pregleda i samo one besprijekorne nastavljaju dalje svoj put kroz proces pranja i uklanjanja peteljki do posluživanja. Tradicionalno se služe u malim posudama s vrhnjem, po najmanje deset jagoda. U Wimbledonu naravno znaju da će se jagodama na sobnoj temperaturi ili ako se ostave sat vremena na suncu drastično poboljšati okus na radost posjetitelja koji glasoviti desert dopunjavaju rashlađenim šampanjcem.
Hampton Court bio je Worsleyev dom u kojem je ugošćivao kralja, a obilne gozbe zahtijevale su lagani desert...
Gastro elitisti će se jednoglasno složiti da je najotmjeniji način uživanja jagoda upravo kada ih se spari s vrhnjem.
Bez obzira slažemo li se s njima, ne možemo reći da je ovaj stari par išta izgubio od svog šarma. Njime ćemo na najbolji mogući način dati hommage ne samo ljetu već i popularnom turniru, s kojim ova glasovita poslastica živi pravi sklad već gotovo punih 140 godina.
>>Čarobni prah čijem su nastanku kumovali jubav, alergije i razvitak znanosti
>>Nezaobilazni kečap ima neukusnu povijest: Isprva se radio od ukiseljene ribe