Kraljevski sam dočekan u kraljevskom gradu! Ne, nije me put odveo u Knin, ostao sam na obali. Posjetio sam Biograd na Moru koji je u XI. stoljeću bio krunidbeni grad hrvatskih kraljeva. Prije nego što ispričam priču o tome kako sam kao obični jednodnevni turist kraljevski dočekan u Biogradu, moram pojasniti neke povijesne činjenice kojima se u svakoj prigodi domaćini rado diče.
Zanimljiva prošlost
Biograd se prvi put spominje u X. stoljeću, a procvat, kažu mi ponosni domaćini, doživio je stoljeće kasnije kada je postao sjedište hrvatskih kraljeva i biskupa. Prije deset stoljeća, točnije 1102. godine, u njemu je okrunjen hrvatsko-ugarski kralj Koloman. Dokazi o bogatoj, zanimljivoj i burnoj prošlosti biogradskog kraja čuvaju se u Zavičajnom muzeju. Eto, nekadašnji kraljevski grad danas se prometnuo u poznato turističko mjesto i jedan od većih nautičkih centara na Jadranu. A svoj turistički procvat doživio je potkraj prošloga stoljeća kada je Biograd na Moru bio turističko odredište u kojemu su se odmarali svi koji su držali do svoga statusa. Danas su u modi neka druga turistička mjesta, ali od te stare slave ostalo je dosta toga, ako ništa drugo onda manira turističkih djelatnika koji znaju kako pridobiti gosta.
E, baš to sam doživio došavši u Biograd. Spustio sam se u večernjim satima autom u samo središte te nekadašnje turističke meke i sumanuto tražio parkirališno mjesto. Dok sam se nekoliko puta provezao ulicama punim restorana, zapazio sam jedan koji me se posebno dojmio. Čim sam našao parkiralište, pohitao sam u njega i doživio da se prvi put nakon tjedan dana provedenih na odmoru osjećam kao pravi gost.
Već na vratima restorana Cadena dočekao me osmijeh konobara koji me je uveo na terasu smještenu između obiteljskih kuća i nadstrešnica. Sa mnom se popeo i na gornji kat da pogledam bi li radije sjedio gore ili u donjem dijelu zaista predivne terase. Tijekom večere u tom restoranu osjećao sam se kao poseban gost kojemu se posvećuje pažnja. Primijetio sam da su se i kod drugih stolova konobari s jednakom pažnjom brinuli o svojim gostima. I kad sam završio s desertom, ne znam po koji put te večeri prišao mi je konobar i rekao: "Gospodine, jeste li za jednu domaću rakiju, na račun kuće?" Izabrao sam višnjevaču, svoje najdraže alkoholno piće, i ostao iznenađen njezinom kvalitetom, a još više postupkom konobara. Donio je dvije čaše istog pića, jednu dao meni, a drugom mi nazdravio.
Zavist malog mista
- To je kod nas običaj. Mi tako dočekujemo goste, bez obzira na to potrošili oni kod nas 50 ili tisuću kuna - reče mi konobar. Po svojoj garderobi, kratke hlače, malo zgužvana majica i obične sandale, nisam izgledao kao turist punog novčanika. Ali, to konobara Cadene nije spriječilo da me dočeka kraljevski. I za kraj ove priče, kršni momak mi je ispričao kako je taj restoran nekada bio picerija. Vlasnik je njegov vršnjak i prijatelj koji je okupio nezaposlene vršnjake i prijatelje te s njima odlučio da će napraviti restoran koji će ne samo po izgledu i kvaliteti hrane nego i po usluzi težiti tome da bude u vrhu. Bravo, momci, tako se radi posao, a ministar Bajs kada prvi put dođe na more neka ode k vama i riješi malomišćansku zavist prema jednom projektu koji je na ponos hrvatskog turizma. Naime, iduće jutro, pijući kavu u obližnjem kafiću, čitao sam lokalne novine i naišao na čudnu priču o tom restoranu. Naime, gradski oci, koji su u jeku turističke sezone, kao Talijani, kolektivno otišli na godišnji odmor, vlasniku tog restorana nisu dopustili da postavi terasu ispred restorana na parkiralištu. Drugima jesu, ali njemu nisu. Koliko sam shvatio po priči iz lokalnih novina, u pitanju je malomišćanska zavist.
Sve drugo što bih pričao o Biogradu bilo bi ponavljanje. I vrapci znaju da ima čisto more, prelijepu uvalu i pogled na Pašmanski kanal... I za kraj, od svih mjesta u kojima sam bio ima najjeftiniji parking - pet kuna sat, i to do 23 sata.