Nije samo bolest starijih: I djeca i adolescenti obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti

Koliko su ljudi svjesni visokog tlaka kao tihog ubojice? Poseban su problem pušenje, debljina, manjak tjelesne aktivnosti...

Prije gotovo godinu dana prof. dr. sc. Hrvoje Gašparović pismom je zdravstvenu administraciju upozorio na to da srčani bolesnici u Hrvatskoj umiru čekajući operaciju. U međuvremenu se nije ništa promijenilo, osim što je broj srčanih operacija u prošloj godini – pao! Jedan je to od ključnih motiva zašto se taj liječnik, koji je javnosti postao poznatiji nakon što je nedavno ugradnjom srčanih premosnica spasio život kantautoru Miroslavu Škori, prihvatio i predsjedanja Hrvatskim društvom za kardijalnu kirurgiju kako bi to promijenio.

Lanjskog listopada razgovarali smo o vašem apelu Ministarstvu zdravstva da je premalo operacija zbog čega ljudi zahvate na srcu i ne dočekaju. Što se promijenilo?

Rutinska kardijalna kirurgija je na visokom nivou kad je posrijedi izvedba zahvata. Ono što nama nedostaje je volumen. Brojke su ovakve: 2016. u Hrvatskoj je napravljeno 2850 operacija na otvorenom srcu. Ja sam s tim brojkama išao u Ministarstvo. Iduće 2017. godine napravljene su – 2763 operacije. Statistički beznačajno, ali broj operacijskih zahvata čak se i smanjio. U svakom slučaju, trend povećanja se ne vidi. Minimalno je vidljiv u KBC-u Zagreb, još manje u KB-u Dubrava, svi ostali centri tu su gdje su bili i prije. Teško je uspoređivati apsolutne brojke, ali relativne se mogu uspoređivati, a one su sljedeće: Hrvatskoj je tijekom 2017. ugrađeno 27 premosnica na sto tisuća stanovnika, a u Njemačkoj, s kojom se često volimo uspoređivati, 64. Brojni su razlozi za to, jedan je to što je u Hrvatskoj udio troškova za zdravstvo u BDP-u 7,4 posto, u Njemačkoj 11 posto, u Americi više od 17 posto. Da ne spominjem nepovoljan omjer platiša u sustavu, radnika naspram korisnika. Možemo biti ponosni na program transplantacije srca, ugradnje mehaničkih potpora srcu, no za razliku od toga, neki rutinski operacijski zahvati čekaju se neprimjereno dugo. Ne mogu još govoriti o brojkama za 2018., ali moj je dojam da neće biti nikakve razlike.

Kako vi to tumačite, nije uvijek sve u novcu?

Ono što ja u ime društva mogu napraviti jest povećati stupanj medijske ekspozicije ovog problema. Riječ je jako velikom problemu, kardiovaskularne bolesti odgovorne su za 37% svih smrti u EU. Trend starenja to će još više apostrofirati. Mi imamo i bolesnika dječje dobi, adolescenata, srednje odrasle dobi, ali kardijalna kirurgija se često percipira kao bolest starih. To nije točno. Neke operacije koje izvodimo uopće nisu povezane s dobi.

Koliko dugo se čeka na premosnicu?

Teško je dati točan odgovor jer se na nacionalnim listama čekanja određeni bolesnici dupliciraju, prijavljeni su na više različitih mjesta. Elektivni zahvat na Rebru ili KB-u Dubrava čeka se između šest mjeseci i godinu dana. A to nije u skladu sa smjernicama; unutar 30 dana htjeli bismo vidjeti elektivni operacijski zahvat, a europski standard bio bi tri tjedna.

Što pacijent koji treba čekati premosnicu pola godine može učiniti, prima li neke lijekove, koliki je rizik čekanja takvog zahvata?

Koronarna bolest koja je predmet liječenja premosnicom može se liječiti trojako; medikamentima, popularno zvanim stentovima i premosnicom. Najmanje efikasno je medikamentozno liječenje kao izolirana terapija. Svi bolesnici koji idu na revaskularizaciju primat će terapiju, ali kao izolirana terapija je najmanje efikasna. Na kardiokirurške zahvate idu najkompleksnije bolesnici, dijabetičari i bolesnici koji već imaju oštećenje funkcije srčanog mišića. Drugim riječima, operira se ešalon najtežih bolesnika i ne postoji način na koji bi se moglo medicinski opravdati da ti ljudi čekaju. Moguće je dosta toga promijeniti, ali potrebne su neke infrastrukturne promjene – trebama nam više prostora i osoblja, osobito medicinskih sestara. Treba nam manje rigidan budžetski limit. Riječ je o problemu koji nije moguće riješiti u tjedan dana, cilj treba biti trend poboljšanja, a u ovom trenutku on je nezamjetan.

Što radite kad potrošite mjesečni budžet?

Nastavljamo operirati. Nitko neće stati i gledati bolesnika koji treba biti hitno operiran. No znamo da bismo mogli raditi i više kada bi infrastrukturni elementi bili zadovoljeni – mjesto na intenzivnoj jedinici, adekvatan broj osoblja po krevetu... Imamo potencijal za promjene, no treba nam podrška novčarskih institucija i administracije.

O kakvim konkretno iznosima govorimo kada je riječ primjerice o premosnici?

HZZO prosječno za premosnicu plaća 43.000 kuna. Postoji raspon, ako imate teške komplikacije, iznos se može povećati. Prema informacijama koje imam, HZZO plaća isti iznos za zamjenu jednog, dva ili tri srčana zalistka – 69.820 kuna.

I onda ljudi umru čekajući?

Smrtnost na listi čekanja postoji, no nema podataka kolika je. Moram reći da je lista čekanja u jednom od europskih izvješća zapravo dokumentirana kao najskuplji način liječenja. Jedan od razloga da bolesnik često bude elektivan kada je na listi je taj da mu se tijekom čekanja stanje pogorša i mora biti operiran žurno. Tada je rizik veći, a korist jednaka ili niža nego što je bila prije. Što je operacija rizičnija, nedvojbeno je skuplja jer je postotak komplikacija veći, a liječenje komplikacija u kardijalnoj kirurgiji jedan je od najvećih izdataka. Prema tome, liste čekanja ne štede novac nego ga troše, to je izjava koja postoji u europskom izvješću. Često se čuje koliko se čeka na CT, no koliko god je on važan, to je dijagnostika, a mi ovdje govorimo o zahvatima na vitalnom organu koji spašavaju život.

Bolesti srca i krvnih žila godinama su najveći uzročnik smrti u Hrvatskoj?

Apsolutno, 37%. Nedvojbeno umiremo od srca više nego od bilo koje druge bolesti. Jedan je od razloga i slaba prevencija, ali u tome Hrvatska nije iznimka. Svaka bi država na prevenciji mogla napraviti više. Koliko su ljudi svjesni visokog tlaka kao tihog ubojice? Poseban su problem pušenje, debljina, kontrola šećera i masnoće u krvi... Zaboravlja se i redovita fizička aktivnost koja je prilično efikasan način prevencije kardiovaskularnih bolesti. To spada u domenu obiteljskog liječnika i primarnog kardiologa i nedvojbeno bi se mogli svi uključiti i napraviti više.

Demotivira li vas takva situacija?

Ne, upravo suprotno, motivira me. To je bio jedan od razloga zašto sam se kandidirao za mjesto predsjednika društva koje je godinama bilo uspavano. Hoće li to rezultirati nečim, ne znam, ali ne mogu si predbaciti da nisam pokušao.