M. Krizmanić u svojoj knjizi nudi pozitivne misli u teškim trenucima

Gubitak posla ili gubitak voljene osobe, teška bolest ili činjenica da je naše dijete gej...samo su neke od zahtjevnih situacija koje mnoge ljude jednom kada se u njima nađu povlače na dno s kojeg se kasnije teško osoviti na svoje noge.

Upravo za te trenutke, kada je osoba sama i na rubu, kada treba pronaći snagu kako bi uspješno svladala nedaće pred sobom, naša najprodavanija autorica, psihologinja Mirjana Krizmanić namijenila je svoju novu knjigu "A što sad?"

Zamišljena kao svojevrsna prva pomoć koju uvijek možemo imati pri ruci, knjiga "A što sad?" nastala je iz kartica koje je Mirjana Krizmanić pisala za sebi bliske ljude i razlikuje se od njenih dosadašnjih uradaka.

– Iako ne pružam savjetodavnu pomoć, često se nađem u situaciji pomagati bliskim ljudima, a u takvim situacijama nikada nije dovoljan jedan razgovor. Kako bih spasila sebe, ali i pomogla drugima, odlučila sam napraviti male kartice na koje sam nalijepila tvrdnje i misli koje bi čovjek trebao sebi govoriti kada je u nevolji – objašnjava Krizmanić kako je stvorena njena najnovija knjiga te objašnjava kako to izgleda na konkretnom primjeru prijevare.

– Većina ljudi, kada doznaju da ih partner vara, zapravo u većini nevolja, prvo reagira riječima: "Zašto se baš meni to događa? Kako ću bez nje/njega?", a sve je to besmisleno, jer to ništa ne rješava, samo osobu gura dublje u crnu rupu – zaključuje Krizmanić.

Moć pozitivne misli

Tu na scenu stupa "A što sad?" koji nudi pozitivne misli poput: Bolje da se rastanemo nego da živimo s toliko nezadovoljstva i netrpeljivosti.; Rastava braka, željena ili neželjena, uvijek je velika promjena na koju se treba priviknuti. Svaka promjena može donijeti i nešto novo i uzbudljivo.; Ako vodimo računa o djeci i ako se rastanemo bez vrijeđanja i predbacivanja, moći ćemo na kraju svega i odahnuti u osjećaju slobode.

Takve su misli, objašnjava Krizmanić, jedan od načina da se osoba uspije odmaknuti od onoga što ju je pogodilo te da se počne prilagođavati. Riječ je o konkretnoj pomoći kada je čovjek najviše pogođen i kada je najčešće sam.

Kako iz knjige izvući najviše?

– Preporučujem da se knjiga čita nekoliko puta i da osoba sama stvori neke svoje misli. A tako je rađena da se može uvijek lako nositi sa sobom gdje god bili, tako da se ima pri ruci. "A što sad?" prva je psihološka pomoć u nevoljama koje se većini događaju, no svaki je čovjek individua za sebe, tako da se nadam da će te pozitivne misli potaknuti ljude da stvaraju svoje pozitivne afirmacije. Ono što pouzdano znam, jer imam povratnu informaciju od bliskih ljudi, te tvrdnje djeluju – zaključuje Krizmanić i dodaje kako joj je cilj promijeniti stav ljudi da su sreća i nesreća za sve, kao i to da intenzitet nesreće nije određen samom nesrećom nego načinom na koji se s time nosimo.

Zašto ljudi tako teško uživaju u sreći, a naglašavaju ono loše što im se dogodi?

– Prvenstveno problem potječe iz djetinjstva. Roditelji ne uče djecu kako prihvatiti nesreću i kako se istinski veseliti. Na primjer, ako dijete zasipate igračkama, ono više u njima neće pronalaziti nikakvo zadovoljstvo, kao ni žena koja puno šopingira. No, ako djetetu ili sebi priuštite igračku ili komad odjeće nekoliko puta godišnje, i te kako ćete se veseliti i uistinu u tome uživati. To se kasnije prenosi i na međuljudske odnose – dobrim se prijateljima uvijek treba veseliti i treba uživati u svakom trenutku.
Ponekad ljudi i sami sebi zagorčavaju život takozvanim samoispunjavajućim proročanstvima. Na primjer, djevojka od 22 godine koja stalno ponavlja sebi kako nikada neće nikoga naći. Da, vrlo vjerojatno s takvim razmišljanjem uistinu neće nikada nikoga naći. Sami sebe uvjeravamo da pomoći nema.
Isto tako nerijetko ljudi, kada im se dogodi neka sreća, misle da će im se nakon toga dogoditi nešto loše, ili će im drugi biti zavidni, pa opet ne mogu u tome uživati.
Trebamo biti jednostavni i spontani i sami pronaći rješenje za svoje probleme, objašnjava umirovljena profesorica psihologije.

Ipak, u vrijeme recesije i otkaza teško je i uz pomoć ostati optimist, kako tek sam?
– I tu se ljudi razlikuju. Od onih koji su spremni prihvatiti bilo koji posao do onih koji odabiru čekati na posao u struci ma koliko to trajalo.
Znam ženu, psihologinju po struci, kojoj kao samohranoj majci prihodi nisu bili dovoljni i ona bez problema nakon posla u struci čisti po kućama. Klanjam joj se do zemlje, jer to je jedini način i to vrhunski da ona nauči svoju djecu kako ni jedan posao nije ispod časti ako se dobro radi, kao i kako se nositi s nedaćama – rješavanjem problema, ne kukanjem.

Ključ je u odgoju
Prema svemu, jako puno toga leži u odgoju?

– Definitivno, no nažalost nemamo odgoja za roditelje kao ni za partnere. Partneri ulaze u vezu, brak gdje najčešće kopiraju brakove svojih roditelja, a to su rijetko kada isti modeli. No, ako stvari pođu po krivome, treba se držati činjenice da osjećaje ne možemo kontrolirati, ali ponašanje možemo. Djeca sve osjećaju, osjetljiva su i nemaju mehanizme za zaštitu i bez obzira na sve, roditelji moraju biti odgovorni – ako se rastaju, trebaju dijete na to pripremiti, ako u obitelj stiže prinova, dijete u tome treba sudjelovati i veseliti se, kako ne bi razvilo ljubomoru – objašnjava autorica knjige "A što sad?" te zaključuje kako se danas premalo cijeni privrženost i topli ljudski odnosi te da bi baš zato zdravstveni odgoj u školama trebao poticati dobro i radosno partnerstvo i roditeljstvo.
Krizmanić također naglašava kako je ključno da se roditelji bave djetetom.

– Naši su roditelji s nama igrali društvene igre, učili nas izrađivati igračke, to je prilika za dijete da uči, da raste i razvija se. Danas, nažalost ,roditelji prečesto prepuštaju djecu televiziji, Internetu i videoigrama, iako je i znanstveno dokazano da djeca koja se nauče na televiziju i računala u većini slučajeva nikad ne postanu čitatelji, u smislu da čitaju knjige. Zbog toga im pak odumiru, odnosno ne razvijaju se određene sinapse u mozgu – objašnjava Mirjana Krizmanić i dodaje kako smatra da bi djecu do nekih osam, devet godina trebalo učiti čitati, a tek nakon što postanu čitatelji, uvesti televiziju u njihov život. Ipak, iako su se neke stvari otprije promijenile na gore, jedna stvar posebno veseli ovu psihologinju, a to je da sve više vidi u parkovima i trgovinama očeve koji se aktivno uključuju u život svoje djece, što je, objašnjava, izrazito važno za djecu. Zasluge za to pripisuje mladim majkama koje su se, kaže, opametile i uključile očeve u odgoj djece.