Kada mi je Željko Malnar, nakon nekoliko loza, u jednom kafiću na zagrebačkoj Peščenici davne 1990. rekao: “Mali, pala mi je super ideja, ići ćemo konjima putom Aleksandra Velikog i jahati 37.000 kilometara. To će biti moj zadnji pothvat i pustolovina”, mislio sam da se drugi dan toga neće sjećati. No, kada mi se sutradan javio i rekao da računa na mene, shvatio sam da misli ozbiljno. Čim sam ušao u njegovu kuću, primijetio sam kartu svijeta rastegnutu na stolu.
– Evo, mali, već sam ucrtao put. Sutra stižu i dva konja iz konjušnice u Brezovici. Moramo odmah početi pripreme da što prije krenemo – rekao je Malnar. Slušao sam ga kako uzbuđeno govori o putovanju, ali sam i dalje mislio da se šali. On je, pak, shvatio da ga promatram s nevjericom.
– Mali, ako si mislio da sam sinoć bio pijan kada sam ti to govorio, danas sam trijezan i govorim ti isto. Moj je cilj konjima doći do Afganistana i time pobijediti modernu civilizaciju te dokazati da je čovjek ostao isti. Kakav je bio prije tisuću godina, takav je i danas – objasnio je.
Nakon mukotrpnih priprema i učenja jahanja, Malnar je kupio četiri konja te smo sa još trojicom prijatelja, od kojih nas je jedan pratio u 30 godina starom Malnarovu džipu, krenuli u najveću avanturu prošlog stoljeća. Iako smo znali da put neće biti lak, iznenadili smo se što smo već nakon tisuću projahanih kilometara naišli na prvu pravu prepreku. Naime, na granici s Grčkom, umjesto očekivane dobrodošlice, dočekali su nas snajperisti i vojska koji nam nisu dopustili prolaz kroz zemlju uz obrazloženje da ugrožavamo njihovu nacionalnu sigurnost i vrijeđamo naciju jer je Aleksandar Veliki bio Grk, a ne Makedonac.
Da smo išli autima, obilazak Grčke ne bi bio velik problem. Međutim, 150 kilometara obilaska do bugarske granice na konjima, kojima za 12 sati jahanja možete prijeći od 30 do 35 kilometara, bio nam je golema prepreka, ali Malnar se nije dao pokolebati.
– Mali, 150 kilometara više ili manje, ništa nam ne predstavlja. Doći ćemo do Afganistana bilo kojim putem – rekao je.
Na granici nije bilo problema, ali prolazak kroz Bugarsku, u kojoj se teško živjelo, nije tekao glatko. Dok smo se odmarali u birtiji, džip na kojemu smo imali vezana dva kanistra goriva bio je opljačkan. A nevjerojatno drski kriminalci došli su u birtiju nudeći nam da kupimo gorivo koje su nam ukrali. Moj arapski temperament odmah je proradio, ali se Malnar u tom trenutku iskazao kao veliki vođa.
– Mali, smiri se. Mi smo na njihovu terenu. Možemo zvati policiju i raditi scenu, ali ništa time nećemo dobiti osim što ćemo na sebe navući gnjev kriminalaca i time si ugroziti život. Treba nam najmanje mjesec dana jahanja kroz Bugarsku i ne smijemo zaoštravati odnose. Mali, kupit ćemo naše gorivo i idemo dalje – rekao je.
Sreća koju smo osjetili nakon ulaska u Bugarsku brzo je splasnula. Problemi s kriminalcima, naime, bili su samo početak, a nevolje su nas čekale na svakom koraku. U zemlji je vladala nestašica goriva, vode, hrane i svih ostalih potrepština za život, a zobi i djeteline za konje gotovo da i nije bilo.
– Moramo nastaviti jahati koliko god konji mogu izdržati da što prije izađemo iz Bugarske – rekao je tada Malnar.
Bez prestanka smo jahali između 12 i 14 sati dnevno te prelazili po 60 kilometara. Bilo je naporno nama, ali i konjima; potkove su im propadale, a nismo uspijevali pronaći nove. Nekoliko puta bili smo napadnuti i pokradeni. Najteže nam je bilo noću, kada se nismo mogli dovoljno odmarati i spavati jer smo naizmjence morali dežurati kako bismo imali čime nastaviti putovanje.
SUTRA 2. NASTAVAK: U TURSKOJ SMO DOZNALI DA SU RAZRUŠILI VUKOVAR...
>> Ispraćaj Željka Malnara: Konačno je dosegao indijske visoravni
>> Nije se opterećivao vjerom, bojom kože i nacijom, bio je idol...