Medulin: Ljubav se plaća, grad mi je ubio romantiku

Sjećam se, iako to baš i nije bilo jučer, kako sam vrištao po kući od sreće nakon što sam saznao da svi sedmi razredi moje škole za proljetne praznike idu na trodnevno putovanje u Medulin. Što se mene osobno ticalo, Medulin je tada bio moj Monte Carlo. Prilika da vidim Viki iz 7.b u kupaćem kostimu pamet mi je sludila do te mjere da sam se na pubertetske prištiće noć prije puta okomio snagom Šeste flote. Medulin, čovječe. I nije sada bitno to što je Viki baš na ovom mjestu prohodala s Markom, što je bilo toliko hladno da nije skidala jaknu čak ni u restoranima, a nema veze ni činjenica da sam zamalo dobio šamar od jedne tete s recepcije koja nije shvaćala da drugo pivo u životu ne nudi razum do malo prije pristojnog djeteta. Uostalom, u Medulinu, drugo jutro, počeo sam se zaljubljivati u opciju B – Mariju. To je bio Medulin u mojim mislima. Monte Carlo. Pariz.

Kakva ponuda - takvi gosti

I baš zato ovo svoje patroliranje Jadranom odlučio sam malo okrenuti naopačke, pomiješati redoslijed, kasnije se vratiti u Rovinj. Nisam mogao čekati povratak u maleno mjesto srca moga, spomenak ajde, Viki i Marije. Plan je bio za svaku od njih popiti po jednu čašu vina, prošetati nekom uličicom, probuditi uspomenu na davnu romantiku uz more. Ono, kao u filmovima.

I ne budi lijen, vrag stvarno ne spava. Nisam pravo ni ušao u mjesto, a suze su krenule niz obraz.

Počelo je s tablom koja me upozorila da ovdje žive ljudi koji na promjeni 100 eura, na razlici u tečaju, zarađuju 22 kune, 720 - 742. Grlo je zatim stisnuo miris kanalizacije koja, iako ne znam gdje točno izlazi u vrlo plitko more, u njega definitivno curi. Smušen, nastavio sam bauljati prema centru. Uz rivu. Rivu? Redoslijed gledano s mora išao je ovako: more, beton, red prašnog puta, terase kafića, štandovi s kaubojskim šeširima, staza, kuće. Službeno prvi red do mora, a sve odreda žute, limun žute, roza, crvene. PVC i mesing.

Inače nisam prost, ali sada psujem zbog svih onih Nizozemaca i Engleza koji će odavde kući otići s uspomenom na hrvatsku sramotu. Staro mjesto, gore na brdu ponad ovog kaosa od njega se gotovo i ne može vidjeti. I znam ja da su uokolo hoteli i sportski tereni i stvarno mi nije namjera pljuvati po ljudima koji u njima pošteno rade svoj posao, ali da sam na njihovu mjestu, bio bih prvi koji bi potpalio lomaču koja bi u vječni zaborav odnijela ovo ruglo. Netko mi je rekao da pokušam razmišljati na način: kakvi gosti – takva ponuda. Meni je draže obrnuti ovu teoriju. Dapače, žao mi je i domaćih Medulinaca i njihovih gostiju po apartmanima kojima su vlasnici kampa Medulin, mjesta gdje se ovdje oduvijek kupalo, odlučili ulaz u krug svoje investicije naplaćivati 50 kuna po danu. Ovi su prosvjedovali, ali uzalud. A prosvjedovao sam i sam u hotelu u kojem sam proveo noć nakon što sam doznao da Medulin brani ljubav. I seks. Naime, onaj tko pronađe curu ili dečka koji borave recimo u hotelu Koral, pa ih opijen ljetnom romansom odluči pozvati u svoj hotel, recimo Arcus, na recepciji će morati istresti 50-ak eura.

Rekli su mi da se naplaćuje po osobi, a ne sobi. A ja sam pomislio, ali nisam rekao, da je onaj 160 kilograma težak Englez na terasi moj dečko, pa da vidimo bi li i njemu naplatili našu nakaradnu vezu. Lako se iživljavati na curama...

Otišao sam i do mora. More je ovdje stvarno plitko. I veliki dijelovi plaža su pješčani. Što je opet super ako si dijete jer te “kamenčići ne pikaju”. Još ako ti mama kupi krafnu, kukuruz, lizalicu, palačinku, i tko zna što sve ne prodaju oni dečki koji bez radnih dozvola gaze između ležaljki.

Tu Istra zaista ne blista

Ljeto u Medulinu stvarno može biti super. Zapravo može biti toliko super da se i ne primijeti kako suncobrani s uzorkom hrvatske šahovnice ne štite od sunca, a i pritom izgledaju kao da ljetuješ na Poljudu ili Maksimiru. Što zatim osnažuju narančasti i zeleni stolci koje je netko postavio misleći, pogrešno, da otvara neki cool beach bar. I nije uokolo sve čisto i ovdje Istra zaista ne blista. Zapravo uopće ne postoji. Meni je Medulina žao. Ubio mi je i romantiku, a bome i uspomene. Viki i Marija, sorry cure, ali to više nije to.