Mirovanje i neaktivnost siguran su put u neku od bolesti

U svom zanimljivom udžbeniku popularne fiziologije dr. Sarah R. Riedman s Odjela za zdravlje i tjelesni odgoj Sveučilišta u Brooklynu još je 1953. godine napisala: “Bolnička praksa pokazuje da prosječan pacijent samo 10 posto trpi od boli. Ostatak od 90 posto najčešće je - dosada.

Mnogi liječnici ustanovili su da se bolji osjećaji i jača želja za oporavkom rađaju u pacijentu kojemu se skrati vrijeme mirovanja u krevetu i što prije počne s kretanjem i vježbama”. Kasnija istraživanja ne samo da su potvrdila to stajalište nego je predstavljen niz dokaza da mišićna aktivnost (i kretanje općenito) imaju presudan utjecaj ne samo na oporavak bolničkih pacijenata, nego i na cjelokupno zdravlje.

Dokazano je, primjerice, da je gotovo nemoguće održati normalni kemizam krvi sve dok je bolesnik neaktivan, pa makar se trudili da dobiva bolju hranu. Naravno, sve to jednako vrijedi i za zdrave ljude. Aktivnost mišića, a osobito velikih mišićnih skupina, pomaže da se poboljšaju metabolizam, puls, krvni tlak, apetit, opće raspoloženje, mišićni tonus, pa čak i kemijski sastav krvi.

Svemu tome neurolozi još dodaju neke običnim smrtnicima komplicirane konstatacije kako “muskularni tonus energizira kortikalne centre”, što bi u prijevodu otprilike značilo da aktivnost mišića omogućuje bolje učenje, pamćenje i koncentraciju. Zašto sve to navodimo? Zato što današnja vježba - izvornog naziva pas - potiče upravo aktivnost velikih mišićnih grupa ruku, nogu i trupa, ali njezino je zdravstveno-terapijsko djelovanje mnogo šire od jačanja mišića. Slično je i s brojnim drugim vježbama, ne samo u jogi.

Njihova “skrivena” djelovanja na srce, krvotok, otpornost i opće zdravlje neusporedivo su vrjednija od onog vidljivog djelovanja na mišiće. Nažalost, ima i suprotnih učinaka. Pretjerani trening mišića može onemogućiti neke bitne fiziološke procese. No, o tome u jednom od sljedećih nastavaka...