Ja sam jedna i imam jedan život, nisam alpinistica ili ekstremna sportašica da svaki dan imam za ispričati novu avanturu – dosta skromno i kroz smijeh na početku intervjua kazala je srpska glumica Neda Arnerić. Nismo joj povjerovali jer u životu osobe iza koje je više od sto snimljenih filmova, a glumi od 13. godine kada je debitirala u filmu “San” 1966., gotovo je nemoguće, a da nema avantura. Zatekli smo je u Puli gdje je na tamošnjem, 60. filmskom festivalu bila članica ocjenjivačke komisije međunarodnog programa. I baš kontradiktorno svojoj pulskoj ulozi, odmah nas je zatekla time kako je uvjerena da se umjetnost ne može mjeriti i da su nagrade nepravedne.
– Ja sam inače i u jednom žiriju za likovnu fondaciju za mlade slikare u kojoj se dijele ozbiljne nagrade i od po deset tisuća eura. Obično se prijavi po 500 autora od kojih se izabire 40 za izložbu i sigurna sam da već pri tome griješimo jer osim njih još barem 50 prijavljenih je fantastično i zaslužuje istu tu izložbu. I poslije toga čovjek ode kući i pita se: ‘S kojim pravom sam ja sada donijela tu odluku?’, a nekomu o tome ovisi daljnja karijera. To vrijedi za svaku vrstu umjetnosti i ja bih, da me se pita, ukinula nagrade – priča Neda i dodaje:
– I u filmu je slična priča. Ali lakše mi je bilo kao u ovom slučaju u Puli ocjenjivati filmove čije autore ne poznajem. To su neki ljudi koji žive u svijetu i u nekoj Europi i sumnjam da će nam se putovi više sresti pa im neću morati objašnjavati svoj izbor.
Ona i pulski festival su vršnjaci i ove godine zajedno su proslavili 60. rođendan.
– Inače ne slavim rođendane i mrzim te dane poput Novih godina, Božića i sličnih praznika jer zašto bih trebala slaviti kada mi netko kaže da moram. Dogodi mi se da se divno provedem kada se najmanje nadam i moji prijatelji to znaju i od mene na te dane ništa ne očekuju. Ali ovdje u Puli se sve lijepo poklopilo i dobila sam prvi put u životu rođendansku tortu. Umjesto svjećica bila je ukrašena nekim pirotehničkim spravama koje su bacale vatru u zrak i ne gase se već gore dok ne izgore, baš kao ljudski život.
Nisam znala što je festival
Bila je to prilika i da se prisjeti svojeg prvog dolaska u Pulu 1967. i dana kada nije shvaćala što se točno oko nje zbiva, čime se želi baviti i što je uopće festival.
– Prvi put sam došla kao 13-godišnji curetak kada zaista nisam znala što znači festival. Kada su izvikivali pobjednika, ja sam mislila da sam ja dobila nagradu, a ustvari su prozvali Nedu Spasojević. Pa i filmove tih godina nisam razumjela, snimala sam ih kao dobro istrenirani psić. Bila sam spontana, opuštena, slušala redatelja i radila sve ono što se traži od životinjica. Tek sa 16 počela sam shvaćati koliko je to odgovoran i stresan posao. A tada sam shvatila i princip po kojem se dijele nagrade i to da se za njih moraju zadovoljiti međurepublički kriteriji da svi budu podjednako ‘nahranjeni’. I time sam već tada potvrdila svoj današnji stav o nagradama – prisjeća se.
Slabo je poznato da su Nedini baka i djed živjeli u Puli, pa je Pula, uz Beograd, doista njezin grad.
– Kao mlada bila sam očajna što sam za festivala uvijek bila kod kuće kod bake i djeda, umjesto s kolegama u hotelu. Ušuljavala sam se noću poslije zabava u kuću. Danas mi je to sjećanje slatko. Sjećam se tih dana u Puli, obvezan je bio odlazak u hotel Rivijeru na tulume, obvezno je bilo od svakog filma naplatiti po tri dnevnice, od kojih se znalo nakupiti novca za cijelo ljetovanje, a obvezne su bile i Zlatne stijene na kojima su nas snimali fotoreporteri kao i restoran Zagreb i večere do kasno u noć… Lijepo.
Kada je pitate koju od brojnih uloga izdvaja kao najdražu, odgovara:
– Sva su mi djeca podjednako draga. Ne može izdvojiti ni najdraži film, ali može najneugodnije i najugodnije snimanje.
– Snimanje filma “Ispravi se, Delfina” za koji sam, zamislite, proglašena najboljom glumicom čak u Kini, bilo je grozno. Po balkanskom običaju, uvijek smo snimali naopako pa se i taj film koji govori o jednoj plivačici snimao zimi, u studenome. Ekipa je bila u zimskim jaknama, a ja sam se bućkala po Ulcinjskom zaljevu. Strašno! A baš suprotno, nastanak filma “Tko to tamo peva” bio je sjajan. Bila je to totalno blesava ekipa! Sve faca do face, ne zna se tko je bio duhovitiji od koga… Kašljali smo u tom autobusu jer se stalno morala ložiti peć i odlazili crni od čađi sa snimanja. Ma sjajno!
Upravo iz toga filma ostala je zapamćena rečenica iz scene u kojoj Neda ljubuje sa Slavkom Štimcem – ‘I tata bi, sine’ – koja ju je pratila godinama a upućivali su joj je i slučajni prolaznici na ulici.
– Istina, i to mi je išlo na živce dok sam bila mlada. Sada se jako veselim kada to čujem. Ljudi i danas ponavljaju replike tog filma u svakodnevnom životu i to je zbilja impresivno.
I kada ne glumi veliki je filmofil i prati kinematografiju cijelog svijeta, a filmove doslovno guta.
– Poslije ovog žiriranja u kojem sam gledala po četiri kratka i dva duga film u jednom danu, bila sam uvjerena da mjesec dana neću pogledati ni f od filma. A onda sam odmah poslije te misli upalila televizor i uhvatila film sa Sharon Stone i gledala ga, a trajao je tri sata. Ipak, zadnji film koji me ostavio bez daha je “Klavir”, gledala sam ga puno puta i mogla bih još tisuću. Svojedobno je Neda aktivno ušla i u politiku i zagovarala stajališta pokojnog srpskog premijera Zorana Đinđića. Danas politiku prati samo rekreativno, zato što je, kaže, zabavlja.
– Sve je zabavnija i već je postala poput neke tragikomične melodrame. Kada upalim HTV ili RTS sve je isto kao da gledam isti Dnevnik u kojem su u pitanju samo drugi ljudi. Hrvatska će se sada zbog EU malo izdvojiti, mislim da će vam biti malo teže. Ja sam od onih koji su tog uvjerenja. I jasno mi je da pojedinac ne može ništa, ja sam se naivno nekada nadala da možemo i uspjeli smo u skidanju Slobodana Miloševića, ali da je Zoran ostao živ sigurna sam da bi sve išlo drugim putem. Naravno, zato su ga i ubili jer nikome nije odgovaralo da priča krene normalnim i stabilnim putem, već je svima odgovarao kaos jer se samo u kaosu može muljati. Mislim da smo muljav narod, volimo krasti, podmećemo, da ne mislimo uopće o budućnosti, političari uglavnom gledaju sebe, ljudi se postavljaju na važne funkcije po političkoj liniji, srozani su nam obrazovanje i zdravstvo i strašno sam razočarana. Proći će još generacije i generacije da sve stane na noge, a tako uopće nije trebalo biti. Da nije bilo rata bili bismo jaka zemlja koja bi sada možda drmala Europom.
U svijetu filma ostala je zapamćena i po naslovima naprivlačnije glumice, femme fatale, o čemu danas kaže:
– Bila sam klinka koja nije znala ni što radi, ali bolje da su za mene govorili da sam femme fatale nego femme glupale. Tada mi je to ipak smetalo jer sam mislila da sam zaslužila da me smatraju ozbiljnom glumicom, ali kada sam malo odrasla i shvatila da postajem zrela osoba, e onda mi je i to postalo duhovito.
Usprkos popularnosti, u Nedinu životu bilo je trenutaka kada je pomišljala na to da se prestane baviti glumom.
– Bilo je pauza, ozbiljnog razmišljanja o napuštanju te profesije, i suza i nedoumica i dubokih vaganja. Naime, završila sam povijest umjetnosti, a Akademiju nikada nisam stigla, i ukazao mi se taj svijet likovne umjetnosti i trgala sam se između njega i glume. Svojedobno sam bila vrlo ambiciozna galeristica koja je odlučila promovirati slikare koji nikada nisu izlagali u Beogradu. Putovala sam po Jugoslaviji, pronalazila divne slikare i predstavljala ih beogradskoj publici. U tih 15 godina priredila sam sigurno stotinjak izložbi. Imam osjećaj za slikarstvo, ali nemam talenta za slikanje. Ne bih znala naslikati ni kuću. Tko ne zna nacrtati konja, ne može se baviti slikarstvom.
Beskrajno povjerenje
Već 30 godina u braku je s Miloradom Mešterovićem, maksilofacijalnim kirurgom koji nema baš nikakve veze sa svijetom glume. Na to kako je uspio održati tako dug i skladan brak s glumicom, Neda se šali i kaže:
– Očigledno mu je O.K. kada me trpi tolike godine. Par puta sam ga i pitala kako me uopće trpi? Rekao je zato što me voli. Pa znate što, našli smo se slučajno, sličnih smo razmišljanja, ukusa i to je osnova svega. Imamo beskrajno povjerenje jedno u drugo i u našem životu nije bilo ni jednog tragičnog trenutka.
>> S. Šijan: Živimo u vremenu nove ruralnosti i zato je INmusic važan