Za nedavne proslave 25 godina rada Instituta za antropologiju u Zagrebu upriličena je i 43. škola biološke antropologije. Jedan od predavača bio i dr. sc. Ranjan Deka, profesor epidemiologije na američkom Sveučilištu u Cincinnatiju koji se već niz godina bavi istraživanjem kompleksnih bolesti, kao i istraživanjem metaboličkog sindroma na istočnojadranskim otocima, ponajviše na otoku Hvaru.
Metabolički sindrom kompleksna je bolest novog doba od koje danas, primjerice, pati 47 milijuna Amerikanaca. Taj je sindrom skup simptoma u koje spadaju i pretilost, dislipidemija, netolerancija na ugljikohidrate te visoki krvni tlak. Do istraživanja koje je dr. Deka proveo na otoku Hvaru, zajedno sa stručnjacima Instituta za antropologiju, spoznaje o genetskoj predisponiranosti za bolest bile su vrlo malene. Također, indijski je znanstvenik metabolički sindrom istraživao i na polinezijskom otoku Samoi u jednom od neobičnijih istraživanja koje je završilo zanimljivim zaključkom.
Ranjan Deka Indijac je koji je karijeru ostvario u Americi pa smo mogli razgovarati i o tome u kontekstu znanosti danas u svijetu, s obzirom na to da i naši brojni znanstvenici uspjehe ostvaruju izvan Hrvatske.
Vaša je povijest suradnje s Hrvatskom prilično dugačka. Počeli ste s istraživanjima u našoj zemlji još početkom 90-ih godina prošlog stoljeća i ta istraživanja nisu stala do danas. Na kojem projektu sada radite u Hrvatskoj?
Prvi sam put došao u dodir s otokom Hvarom još 1990. godine. Danas sasvim sigurno možemo reći da genetika ni u kojem slučaju nije uzročnik metaboličkog sindroma koji se tamo pojavio, nego je to kombinacija čimbenika, promjena okoliša, primjerice. Ono što je zanimljivo kod stanovništva Hvara jest pojavnost abdominalne pretilosti, što je daleko opasnije od pretilosti kao takve. Tada smo napravili tek jedan GWAS (genome-wide association study) projekt koji je financirao američki National Institutes of Health. Već smo tada utvrdili da metabolički sindrom ima visoku pojavnost na hrvatskim otocima, no još više od toga da se pojavljuje kod stanovništva koje ima tradicionalne životne navike, odnosno na uobičajenoj je mediteranskoj prehrani. Također je jako prisutan i giht. U drugom istraživanju, koje je trajalo šest godina, ne bavimo se više genetikom, nego okolišnim čimbenicima. Tako smo primijetili primjenu različitih kemikalija u svakodnevnom životu koje su u Americi zabranjene. Jasno nam je da su izvori tih kemikalija mogli doći od industrije, no u svakom slučaju njihova je pojavnost pretjerana na vašem otoku Hvaru. U tom drugom istraživanju, za koje smo dobili novčanu potporu National Insitutes of Health, više se, dakle, ne bavimo genetičkom predispozicijom, nego podrobnije okolišnim čimbenicima. Jer, geni se ne mijenjaju, ali se mijenja okoliš. Tako da nas sada zanima utjecaj okoliša na genetsku predisponiranost.
Osim istraživanja vezanog za Hvar imali ste vrijedno istraživanje metaboličkog sindroma i na egzotičnoj otočnoj državi Samoi, s koje po majci porijeklo vuče i jedan od najpopularnijih glumaca današnjice Dwayne Johnson. Što ste tamo otkrili, radi li se o istom slučaju metaboličkog sindroma kao i na Hvaru?
Sličnu pojavnost metaboličkog sindroma istraživali smo na samoanskim otocima i tamo smo otkrili genetičku varijaciju koja uzrokuje izloženost pretilosti. Riječ je o nečemu za što do sada nismo znali, odnosno što nije bilo očitim kandidatom za uzročnike pretilosti, a ta je varijacija čvrsto povezana s indeksom tjelesne mase kod Samoanaca. Genom te populacije nije bio sekvenciran pa smo to učinili nakon što smo dobili sredstva NIH-a. Pri tome je na 96 uzoraka samoanskog DNK otkrivena mutacija koja je, zaključili smo, ‘odgovorna’ za pretilost kod pet tisuća Samoanaca. Zaključili smo da se radi o mutaciji koja regulira čuvanje energije, samoanski su preci tamo stigli prije 5000 godina, migracija je bila teška i njihova su tijela trebala čuvati energiju. No danas hrane ima u izobilju pa se javlja pretilost. Riječ je o jedinstvenoj mutaciji koje nema nigdje drugdje, tako su slučajevi pretilosti na Samoi i na Hvaru temeljno različiti. Na Samoi ćemo krenuti i s epigenetikom koju predlažemo i ovdje, na otoku Hvaru. Još ima mjesta gdje je pojavnost metaboličkog sindroma tolika kao na Hvaru, osim Samoe. Sindrom je u ozbiljnoj mjeri primijećen i među Inuitima gdje još ne znamo točno zbog čega je tako, ali i na Malti gdje je pogotovo visok dijabetes. Metabolički sindrom, nažalost, česta je bolest. Kako bismo se uspješno borili s tom bolešću, potrebno je promijeniti način života, no podjednako je bitna i edukacija. Ne možete je forsirati, ali možete izazvati osjećaj odgovornosti koji će potaknuti ljude da se više obrazuju o sindromu.
I vi ste, kao i veliki broj naših znanstvenika, uspjeh ostvarili u drugoj zemlji, ne u svojoj Indiji. Danas je pitanje migranata jedno od najvažnijih, kako u Americi gdje radite tako i u Europi. Kako gledate na današnja zbivanja, kolika je promjena u odnosu na vrijeme kada ste odlazili i danas?
Otišao sam iz Indije 1981. godine u Njemačku kao Humboldtov stipendist, a tamo sam kasnije i doktorirao. Otvorila se prilika da odem u Ameriku, tamo je bilo mogućnosti da radim na tehnologijama koje nisu bile raspoložive u Indiji u to vrijeme, pa sam i otišao u Pittsburgh gdje sam na kraju i ostao. No Indija je u međuvremenu strahovito napredovala. Da je te 1981. godine Indija bila ono što je danas, sigurno ne bih došao, nema šanse. Tako i danas više ne dobivamo više toliko studenata iz Indije kao ranije, jer u Indiji imaju podjednaku razinu obrazovanja i prilika kao i u Americi. Indijci su danas vrlo dobro obrazovani, iznimno uspješni u znanosti te nije nimalo čudno da odlično prolaze i u vlastitoj zemlji i drugdje. Osobno, ne mogu se vratiti u Indiju jer živite tamo gdje su vam djeca.
Dosta često čujemo iste razloge i od naših znanstvenika koji rade u drugim državama, jako puno ih ima i u Americi. Jeste li možda surađivali s nekim od hrvatskih znanstvenika u svojoj karijeri, osim s Institutom za antropologiju ovdje u Hrvatskoj?
Dopustite da vam ispričam o jednoj osobi koja je kod nas voditelj bioinformatičkog odjela. Zove se Mario Medvedović, došao je kao diplomant sa Sveučilišta u Zagrebu, a na našem je odjelu doktorirao. Onda je otišao od nas na postdoktorski studij, da bi se vratio i postao jedan od najboljih bioinformatičara u Sjedinjenim Državama. Ne vjerujem da će se Mario vratiti u Hrvatsku, oženio se Amerikankom, tamo su mu djeca, ima sređen život, a i svake godine posjeti Hrvatsku. I on je dobar primjer zašto emigranti uspijevaju. Znaju da moraju jako puno raditi, biti jako dobri, jer jedino će tako zaraditi sigurnost. Moj otac nije mi ostavio bogatstvo, tako sam ja svoju imovinu morao zaraditi sam, to je ujedno i jedna vrsta dodatnog obrazovanja. Kao emigrant čuvam svoj indijski identitet, no istodobno smo se sasvim asimilirali u američki način života.
Prošlog mi se mjeseca oženio sin, i to za američku židovsku djevojku, vjenčanje su obavili židovski rabin i indijski svećenik. Nama je to sasvim prihvatljivo jer se radi o atraktivnoj djevojci koja je iznimno obrazovana. Tako nešto i u današnjoj bi Indiji bio problem. Kći mi je gay i mi smo to prihvatili. Vrlo je uspješna u svojoj profesiji, a ja sam doista pokušavao postići da uđe u brak s muškarcem, ne u istospolni. Na kraju, ona se odučila za istospolni brak, a mi smo zaključili da će ona to doista i učiniti. A ako to napravi bez pristanka supruge i mene, izgubili smo svoju kćer. A nisam je želio izgubiti. I svi smo sada sretni jer ona ima i dijete uz pomoć umjetne oplodnje, tako da imamo i predivnu unuku! Vidici su nam se proširili jer smo vidjeli više svijeta nego naši sunarodnjaci.
Hrvatsku ste jako dobro upoznali za vrijeme vaše znanstvene karijere, kakvi su vaši konačni dojmovi o nama?
Osim što obožavam vaš životni stil u kojem nema stresa, zaista mislim da je nivo stresa ovdje doista nizak, pogotovo u odnosu na Sjedinjene Američke Države gdje je prevladavajuća aktivnost rad i ljudi često zaborave na odmor, kod vas je moguće voditi jedan doista zdrav način života.