Večeras, 21. rujna, Opera zagrebačkog HNK nudi jedinstven i uistinu ekskluzivan doživljaj: nastup hrvatskog kontratenora koji već godinama osvaja velike pozornice i pažnju glazbenoga svijeta ne samo pjevačkim nastupima i snimkama za najveće diskografske tvrtke nego i vlastitim produkcijama opernih djela otetih od stoljetnog zaborava.
Jedan od njegovih posljednjih senzacionalnih pothvata te vrste bilo je postavljanje opere “Siroe” Johanna Adolpha Hassea. Te stare naslove Cenčić ne predstavlja kao muzejske izloške, nego kao živa mjesta propitivanja vječno aktualnih i važnih pitanja o čovjeku, životu i društvu. To je opera, prema njegovim riječima, oduvijek činila.
Maks Emanuel Cenčić, nekadašnje zagrebačko pjevačko čudo od djeteta, upravo danas slavi 41. rođendan, a ujedno, na pozornici na kojoj je sve i počelo, 35. godišnjicu umjetničkog djelovanja.
Direktor Opere Nikša Bareza i intendantica Dubravka Vrgoč spremno su prihvatili njegov prijedlog koncertne izvedbe Gluckove opere “Orfej i Euridika”. Uz Orkestar i Zbor Opere HNK te solistice Valentinu Fijačko Kobić i Ivanu Lazar, Cenčić će pjevati ulogu Orfeja, koju inače pjevaju mezzosoprani.
Koja su vaša prva sjećanja na HNK?
Ja sam u nj počeo dolaziti već s tri godine jer su roditelji radili u teatru, a i roditelji mog oca. Bili smo, da tako kažem, pravi teatarski štakori. Volio sam već kao dijete operu, balet i dramu. Za mene su to bili tada najvažniji umjetnički dojmovi. HNK je bio moj mali čarobni otok u kojem su se događala sva čuda. To je moja prva inspiracija.
Prvi ste nastup imali u operi Ero s onoga svijeta?
Mislim da je prvi ipak bio Macbeth u produkciji Petra Selema, a nakon toga je došlo i Čobanče u “Eri”, tako da sam stotinjak puta nastupio na pozornici HNK.
Jeste li bili Dječak u Madame Butterfly?
Nikada nisam nastupao kao statist.
Pitam vas to jer su djeca opernih pjevača često tako prvi put izlazila na pozornicu.
A ne. To je odradila moja sestra. (smijeh)
Kako je došlo do onog senzacionalnog televizijskog nastupa s arijom Kraljice noći?
Posve spontano. Gledajući sve te predstave, počeo sam fantazirati da bih i ja to sve htio raditi, pa sam doma nešto malo “kričao”, isprobavao... Onda je mama rekla probaj ovo, probaj ono i tako sam zapjevao i kolorature Kraljice noći, kao neku pjesmicu. Jedne večeri bili smo u kazalištu Komedija i nakon predstave zadržali se u kafiću sa svim umjetnicima. Ja sam otišao ravno do režisera Vlade Štefančića i rekao: “Hej, ti, veliki režiseru, ja hoću kod tebe napraviti audiciju.” Naravno, svi su se na to smijali kao ludi. Dijete od pet godina, u pola noći, u teatarskom bifeu traži kod režisera audiciju. “Kaj ti to stvarno misliš”, pitao me Štefančić, a ja sam rekao da ću mu otpjevati Kraljicu noći. “Ma nemoj, ti ćeš meni sad u noći pjevati Kraljicu noći! No, hajde da vidimo”, odgovorio je Štefančić. Upalili su ponovno svjetla na pozornici, dogurali pijanino, tata je svirao, a ja “drmnuo” ariju Kraljice noći. Smijeh je zamro i svi su me gledali u šoku, a Štefančić me odmah pozvao u televizijsku emisiju za djecu. Bilo mi je pet i pol godina.
Kada ste dobili prvi angažman u inozemstvu?
Godinu dana poslije. Pozvali su me da s ansamblom Sorbonne pjevam Bachovu Mattheuspassion, na turneji po Španjolskoj, pred Uskrs 1982. Tako sam kao dijete odmah završio u Parizu i Madridu, a danas, eto, živim upravo u ta dva grada.
Kako danas gledate na godine odrastanja među Bečkim dječacima?
To mi je spasilo život, u svakom pogledu. Zahvaljujući njima, dobio sam u roku od godinu dana austrijsko državljanstvo. U toj najranijoj dobi došao sam u dodir s vrhunskim umjetnicima poput Soltija, Harnoncourta i svih velikih pjevača tog doba. Sve te ljude doživio sam na sceni, a za golem repertoar koji sam svladao ovdje nikad ne bih dobio priliku naučiti, od Palestrine, Lassusa, Mozarta, Beethovena do Brucknera, Mahlera, Brittena... To mi je pomoglo da izoštrim i usavršim svoje glazbene instinkte. Nije to bila samo škola i natucanje solfeggia, nego stjecanje golemog iskustva koje umjetniku treba da stvarno dobije osjećaj da diše muziku i umjetnost. To se može postići samo kad se čovjek maksimalno napregne.
Dakle, sve je veliki rad i golemo iskustvo.
I hrabrost koju čovjek mora imati da bi dobio iskustvo. Često doživljavam da ljudi u životu sve naprave i izuče kako treba, a svejedno nešto fali. Treba biti spreman preuzimati rizik u životu i shvatiti da su i loše stvari koje nam se dogode važne. Bježati od toga, vječno tražiti zaštitu i izbjegavati konflikte u borbi za vlastite poglede i emocije nije dobro. Radio sam s puno umjetnika i primijetio da oni najveći idu uvijek jedan korak dalje i spremni su za rizike, prema kojima ponekad čak i ja imam rezervu.
Na primjer?
Uopće ne moram spominjati imena, možete uzeti bilo kojeg od umjetnika koji danas spadaju među najveće zvijezde. Kad god bih bio na pozornici s Anom Netrebko, Juanom Diegom Floresom, Jonasom Kaufmannom ili nekim poput njih, osjećao bih njihovu spremnost na rizik i koliki je napor već sam izlazak na scenu i suočavanje s vlastitim strahom.
Je li takvo preuzimanje rizika bilo i osnivanje umjetničke i produkcijske tvrtke Parnassus?
Da. Ne radi se o tome da čovjek mora ići samo putem kojim svi idu. Moj put bio je malo teži i kompliciraniji, ali za mene jedini mogući. Htio sam biti slobodan da mogu stvarati programe, snimati opere i prezentirati ono što se inače ne radi. Nije me interesiralo da budem na listi neke velike agencije koja će me poslati da u jednoj godini četiri puta pjevam Ptolomeja na četiri velike svjetske pozornice. Tako se sigurno dobro zarađuje, ali umjetnički to nije izazovno.
Što je za vas ono najvažnije u operi i mitu o Orfeju?
Smrt i ljubav, istinske sile u našoj ljudskoj egzistenciji koje prelaze sve mjere božjih i kozmičkih zakona. One su dio kaosa koji mi vjerojatno nikada nećemo shvatiti. Zato smo mi umjetnici ovdje pozvani da nosimo tu baklju svjetla koliko god dugo možemo, poput Orfeja koji ulazi u mračni Had.
Točno. Kao Frljić ali ga krezube poštenr domoljubne hrvatine ne razumiju i samo znaju da vredjaju i pljuju.