Na Kubu treba otići dok je Castro živ

Za svoje zimsko ljetovanje te sam godine odabrao Kubu. Ne volim putovati u paket-aranžmanima ni boraviti u resortima pa smo moja dobra prijateljica Petra i ja preko agencije samo kupili avionske karte.

Dobra strana toga je da agencija sredi i vizu za Kubu po koju bi inače trebalo ići u Beč.

Stan i život u obitelji

Nema baš puno letova iz Europe za tu karipsku komunističku zemlju pa mi je to bila jedna od skupljih zrakoplovnih karta koju sam platio. Let je bio preko Pariza, Boeing 747 je, naravno, bio krcat Europljanima. Preko web-stranice za globetrotere Hospitalityclub na svim sam putovanjima upoznao i stekao puno prijatelja. Tako je bilo i na Kubi. Prije nego što smo krenuli počeo sam se dopisivati s Davidom iz Havane koji nam je našao privatni smještaj kod Matilde. Casa particular rijetko je privatno “poduzetništvo” dopušteno na Kubi. Mnogi Kubanci turistima iznajmljuju sobe u svojim stanovima po vrlo povoljnim cijenama. Mi smo sobu u centru Havane plaćali 30 dolara ili kubanskih konvertibilnih pesosa po danu. Stanovali smo s cijelom obitelji. Nitko od njih nije znao ni riječi engleskog. No nekako smo sporazumijevali.

Doručak – kava, jaja i voće – bio je uračunat u smještaj, a po dogovoru s Matildom kuhala bi nam i ručak i/ili večeru, što bismo, ovisno o tome što smo jeli, platili do 10 dolara. Jastog je bio najskuplji. Iako su nam naplaćivali smještaj i hranu, zbog njihove gostoljubivosti osjećali smo se kao dio te obitelji. David nam je bio pravi domaćin, upoznao nas je sa svojim prijateljima. Skupa smo provodili cijele dane. Tako smo iz prve ruke mogli osjetiti i vidjeti kako se živi na Kubi.

Mogli smo s njima ići u trgovine za domaće gdje je sve bilo znatno jeftinije nego u onima za turiste, a kad bismo se dogovarali s našim kubanskim prijateljima, opet smo proživljavali vrijeme kad nije bilo mobitela jer na Kubi je tada mobitel bio rijetkost pa smo se zvali na fiksne telefone. Plesali smo, naravno. Jer tamo svi plešu. U bilo koje vrijeme i bilo gdje.

Koristili smo javni prijevoz. Iako su busevi oronuli i ne tako česti, red je postojao. Na stanici nitko nije čekao u redu. Kad bi bus došao, nije bilo navale na ulaz. Svaki novi čovjek koji bi došao na stanicu pitao bi: “Ultimo?” ili “Tko je zadnji?”

I tako bi se znalo tko kad ulazi u bus. Kad bi bus došao, onda bi se u njega ulazilo po onom redu kako je tko dolazio na stanicu. Jednom smo se vozili u punom busu pa je David je stajao. Kubanac koji je sjedio ponudio mu je da stavi svoj ruksak u njegovo krilo. Poslije nam je David objasnio da je to normalno na Kubi. Pomislio sam:šteta što će jednog dana i ovamo doći kapitalizam te iskvariti i ove ljude.

Trinidad kao Dubrovnik

Bilo je to važno vrijeme na Kubi. Svi su iščekivali odluku o povlačenju Fidela i dolazak na čelo zemlje njegova brata Raula. To im je budilo optimizam. David je već iduće godine napokon uspio dobiti izlaznu vizu i otputovati u Europu. Planirali smo proći cijelu Kubu, do Santiaga. Otišli smo u Trinidad, nešto poput kubanskog Dubrovnika, tamo proveli nekoliko dana i vratili se u Havanu jer su nam nedostajali naši prijatelji.

Na odlasku s Kube, na kontroli putovnica, policajac me pitao želim li pečat u putovnici. Zbog nategnutih odnosa sa SAD-om kubanski štambilj nije bio poželjan u putovnici onog tko je planirao putovati u SAD. Kubanci su to znali i bili uviđavni zbog toga. Kad sam odobrio da mi udari pečat, kubanski policajac bio se malo iznenadio i onda sa smiješkom lupio u moju putovnicu znak da sam bio na Kubi.

>>Kubanci dobivaju bolji život, američke tvrtke tržište, a Obama potvrdu za Nobela