Kada govorimo o restoranima koji su već odavno institucije i gotovo da im i ne treba nikakav marketinški backup, onda je Stari fijaker pri samom vrhu ljestvice. S obzirom na činjenicu da sam ondje gotovo stanovao, nisam siguran da ću im se moći dostojno odužiti svojim nemuštim uratkom. Dodatna otežavajuća okolnost leži u činjenici da je Fijaker, između ostalog, prirodno stanište Filipa Šovagovića.
Kako je svima poznato, ova rijetka vrsta je pred izumiranjem i treba uložiti maksimum napora da joj se osigura opstanak. A to, naravno, podrazumijeva bogatu i raznoliku prehranu. Svega toga u Fijakeru ima napretek. Sarme, gulaši, čobanci, grah, buncek, čvarkuše, juhe... Cijela paleta najzvučnijih hitova domaće gastro ljestvice.
Najnezahvalnija je zadaća biranje top-proizvoda. Ipak, zlatnu žlicu dodijelio bih njihovu čobancu. Zlatna vilica pripala bi, pak, bunceku sa zeljem, a titula zlatnog bešteka zasigurno bi išla sarmi i restanom krumpiru. Titulu zlatnog tanjura ravnopravno bih dodijelio krvavicama sa zeljem i grah-varivu. Ne smijemo zaboraviti ni utješne nagrade poput Miss fotogeničnosti koju dodjeljujemo simpatičnoj punjenoj paprici.
Ukratko, Fijaker je uporni čuvar naše gastro baštine u njenoj top-izvedbi. Sva raznolikost naše kontinentalne kuhinje dolazi za naš stol u potpuno opuštenom ozračju, a konobari nisu profesionalne nakaze koje vas gledaju svisoka. Oni su vaši partneri koji će vam pomoći da pravilno odaberete. Takav “eye contact” s konobarom koji vas usmjerava prema najskrivenijim kutovima vaše podsvijesti može ovjekovječiti samo Sergio Leone. Naravno da nakon uspješnog blagovanja dobijete od konobara i bonus osmijeh, koji u slobodnom prijevodu tumačimo kao “jesam ti rekao...”. Veliko je zadovoljstvo pisati o nečemu što se samo potvrđuje u praksi. A još je veće zadovoljstvo posjetiti Stari fijaker.