Na ulicama je više dagnji nego kebaba i svi piju čaj, a ne – tursku kavu

Gužve u Istanbulu sasvim su normalna stvar, a kad netko kaže da će kasniti, onda se misli na kašnjenje od barem sat vremena – objašnjava “rush hour” Murad, turski kolega sa zagrebačkom adresom.

Poslijepodne je, 17 sati, gledamo Google kartu koja se crveni: u kojem god smjeru želimo krenuti, gubljenje živaca u prometu je neizbježno, pa polazak prema centru grada odgađamo za nakon večere. To se pokazalo kao izvrsna ideja jer smo taksijem bezbolno došli do grada. Inače, žuti se automobili na kaotičnim istanbulskim ulicama mogu pronaći na svakom kutku, a Uberom je još jednostavnije pa je upravo to bio naš najčešći odabir. A cijene? I više nego solidne – za pola sata normalne vožnje platili smo približno 70 kuna.

Azijski dio odmah osvaja

Jednostavnim guglanjem može se pronaći kako je Turska na popisu najopasnijih odredišta za žene, no nisam se osjećala nesigurno. U torbi sam, za svaki slučaj, nosila maramu kako bih se pokrila pri ulasku u pojedine objekte, no nije bilo potrebno: pri ulasku u Aju Sofiju nitko nije kontrolirao dress code, a Plava džamija je radi renoviranja bila zatvorena za posjetitelje. Ono na što se treba naviknuti već kod slijetanja u zračnu luku su pojačane kontrole: ulazak u šoping-centar, muzej, džamiju, odnosno sva mjesta gdje se skuplja veliki broj ljudi, znači i pregled torbe.

Već pri slijetanju u istanbulsku zračnu luku, fascinira veličina ovog grada: proteže se na čak 150 kilometara dužine i 50 kilometara širine. – Pa od Zagreba do Rijeke ima 160 kilometara – pomislih dok u zračnoj luci, gdje smo za nešto više od dva sata sletjeli Turkish Airlinesom, skupljam prve dojmove. Razmišljam o broju ljudi koji u Istanbulu živi, a svaki od lokalaca tvrdi drugačije – neki kažu 14, neki 21, no službeno se držimo brojke od 18 milijuna stanovnika u gradu u kojem se jednostavno ne nazire kraj.

Živopisnim ulicama, trgovinama koje su otvorene u kasne sate, štandovima na kojima su dagnje najčešća ponuda i opojnim mirisima zbog kojih se vrlo brzo ogladni ne treba dugo da vas potpuno začaraju i prebace na “istočniji” mood u kojem se toliko lako prepustiti. Govoreći o mirisima, upravo su oni prva slika koju dobijem pri pomisli na Istanbul – ni Bospor, ni Plava džamija ni Aja Sofija, već intenzivni mirisi kurkume, timijana, šafrana, koji se svakim korakom isprepliću u nosu i ne znate koji biste prije probali. Na popularnom Bazaru začina, mini verziji popularnijeg i kultnog Velikog bazara, probala sam ih toliko da mogu odnijeti titulu stručnjaka-amatera.

Turci su mislili na sve: svaku vrećicu će vakuumirati kako bi turisti spretno mogli prenijeti začine u zrakoplovu, a s načinom plaćanja nema problema, što je jedno od većih iznenađenja ovog putovanja. Naime, može se platiti eurima, pa čak i karticom. Plaćanje karticom na tržnici – wow, to nisam očekivala. Uz njega se neminovno veže i cjenkanje – oduvijek se smatra kako će se trgovac uvrijediti ako kupac barem jednom ne pokuša “proći jeftinije”.

Stvar za koju treba hrabrosti, barem one gurmanske, svakako je isprobavanje turskih specijaliteta, točnije street fooda. Doručak na europskoj strani Istanbula bio je „blizak“ – menemen, odnosno jaja s pirjanim povrćem i sirom u koju se umače kruh, jednostavan je, ali ukusan početak dana, no ručak nakon prelaska na azijsku stranu zadovoljio bi nepca i najzahtjevnijih. Prije svega, dagnje su ono što je kod nas pizza cut. Ima ih na svakom kutku i, naši vodiči tvrde, sigurno ih je jesti na ulici, a dolaze u različitim varijantama. Primjerice, pohana dagnja na štapiću uz kiseli jogurt jedan je od specijaliteta kojim se iznimno ponose. Na toj se listi nalazi i kokoreç.

Svi psi su cijepljeni

Gurmani će reći sjajno, no janjeće me iznutrice, dobro začinjene, omotane u crijevima, a zatim pržene na grillu i poslužene u pecivu – nisu oduševile! Međutim, ima što je: pide se može opisati kao turska verzija pizze koja se poslužuje s različitim nadjevima. Govoreći o slatkom, kraljica je definitivno baklava, neponovljivu sam isprobala kod kulinarske zvijezde Nusr-Eta, poznatijim pod internetskim nadimkom #SaltBae. Ovaj restoran, koji je u međuvremenu postao franšiza pa se podružnice mogu pronaći na nekoliko mjesta u Istanbulu, ali i u New Yorku i Dubaiju, nezaobilazna je gastronomska adresa. Mnogi će reći kako nije što je nekad bio, već da se sad sve vrti oko businessa, no način pripreme i okus mesa, ono je što i najveće skeptike neće ostaviti ravnodušnima. Oko toga kolika se pompa stvorila oko restorana, najbolje govori činjenica da smo imali rezervaciju u 22:45, a zbog gužve je bilo potrebno čekati čak do 23:30. Međutim, već pri sjedanju za stol i mirisima koji dopiru iz kuhinje (a pripremu može vidjeti svaki gost!), jasno je da će se čekanje isplatiti.

I noćni je život jedna od onih stvari za koje se klišeizirano može reći da ih se ne može opisati, već ih se treba doživjeti! Naime, utorak navečer u Beşiktaşu može se usporediti s petkom ili subotom u zagrebačkoj Tkalči: slobodan je stol teško pronaći, a pije se pivo Efes ili – čaj. Stereotipno sam na svakom kutku očekivala tursku kavu, no čaj je taj koji je nezaobilazan nakon svakog obroka. Lokalci imaju i razlog zašto ga toliko vole: piju ga da bi im „umirio“ želudac nakon teške hrane i različitih začina. Iako nisam velika ljubiteljica, odlučila sam čaju pružiti priliku. Nije me oduševio, sve dok na velikom bazaru nisam probala tzv. ljubavni čaj. Osim što izgleda zbilja lijepo, u ustima ostavlja sladak okus, a prodavač je otkrio i tajnu: – Nakon što popiješ čaj, odmah ćeš se zaljubiti.

Na licu mjesta okusila sam čaj, efekt je, gle čuda, izostao. No, vraćam se doma bogatija za mnoštvo vrećica čaja koje će me neumorno podsjećati na dane u istanbulskim ulicama, a na tim istim ulicama davati mi look švercerice čajevima i začinima – jako je teško s tržnice otići tek s dvije ili tri vrste začina.

Šetajući gradom, nemoguće je ne primijetiti velik broj mačaka i pasa lutalica. Mačke su toliko umiljate da ležerno spavaju u kafićima ili gostima sjede u krilu, dok je Istanbul, po pitanju pasa, nevjerojatno uređen. Iznenađuje činjenica kako je svaki pas čipiran, cijepljen i, po potrebi, izliječen pa će svaki od njih pokušati osvojiti pažnju (ili komad hrane) prolaznika na ulicama te ih se ne treba bojati. Kad govorimo o životinjama, ne smijemo zaboraviti na – galebove! Ako Bospor prelazite brodom, pratit će vas cijelim putem, a njihov „letački show“ u trajanju od 20-ak minuta najbolje je nagraditi turskim „bagelom“ koji se može kupiti na svakom kutku. Vjerujte, slika njih s morem i Istanbulom u pozadini jedna je od onih koju želite na svojem Instagram feedu.

I ljubitelji dobre kupovine ovdje će ostati bez teksta – za sve koji nisu oduševljeni cjenkanjem na tržnici, tu su šoping-centri i dugo radno vrijeme. Istanbulsku smo avanturu privodili kraju, a nije bilo spomena kebabu. Odgovor na pitanje ima li sličnosti s onim kojim jedemo u Hrvatskoj dobili smo tek nekoliko sati prije odlaska u zračnu luku. S krupnim mesom, umotan u kruh sličan našoj lepinji, s mnogo luka i začinjenim krastavcima – izvorna je inačica ispunila sva naša očekivanja, uz jedan dodatak: kebab se ovdje jede uz kiseli jogurt, dobro, ali dobro nasoljen! A baš je okus slanog ono što mi je najčešće i zasmetalo u orijentalnoj kuhinji – sve je preslano. No jogurt uz kebab je pun pogodak, a najukusniji ćete pronaći u uličicama blizu velikog bazara. I svakako je najbolji pozdrav s Istanbulom za čije otkrivanje tri dana nisu ni približno dosta.