Dubrovački dom Jagode Buić pod Lovrijencem, proslavljene hrvatske umjetnice svjetskoga glasa, očaravajući je, uostalom kao i njezina umjetnost. Ta nevjerojatna Splićanka s brojnim adresama, od Venecije i Pariza do Provanse i Zagreba, oplovila je svijet svojim tkanjima, a sada fascinira radovima u papiru, koji joj je postao novo čvrsto umjetničko utočište.
Ovih se dana u tim trogloditskim stijenama, koje gledaju na Gibraltar Dubrovnika, u čijim je zidinama utkana oda slobodi, redaju, kao i svakog ljeta, brojni prijatelji Jagode Buić, dok rijeke turista obilaze dvije dubrovačke lokacije, izložbu \"Carta canta 2\" u Palači Sponza te Galeriju Dulčić, Masle, Pulitika u kojoj su izložena njezina djela nastala posljednje dvije godine. Podno tvrđave s koje se u neko sretnije vrijeme oglašavao Hamlet, sada se vode dugi razgovori, a o čemu drugom nego o umjetnosti, uz zrno politike i ono karakteristično za umjetnicu, da se život odvija odmah, sada, danas, a ne sutra.
Prošlo je deset godina od vaše prve izložbe kolaža u palači Sponza. Što se promijenilo u vašoj umjetnosti od tada?
Tih deset godina proletjelo je prebrzo. Naravno da je papir proživio svoju evoluciju. Kao kad se piše pismo, počne se na jedan način, a završi na drugi. Pri tome, prošla sam kroz razne faze, od – kako Tonko Maroević kaže – arte povere kada sam koristila ambalažu i odbačene kutije, do toga da su me fascinirali egzotični papiri. Ipak, mislim da je svejedno u kojem se materijalu izražavate, bio to papir ili nešto drugo. Važno je pročeprkati duboko i doći do istine u sebi. Sretna sam da sam, neću reći završila taj krug, ali ga na neki način zaokružila s izložbom \"Carta canta 2\" za razliku od one naslovljene \"Carta canta 1\" koja je na istome mjestu i nastala.
Izložba je posvećena glumcu Predragu Pređi Vušoviću.
Svaka je moja izložba posvećena nekome, ona u MUO bila je posvećena arhitektu Vjenceslavu Richteru, izložba u Splitu mojim roditeljima, a ova u Dubrovniku posvećena je Pređi s kojim me je vezalo veliko, dugo i toplo prijateljstvo. Njegova odsutnost iz Dubrovnika još nije postala pravi realitet. Stoga bih htjela njegovu prisutnost produljiti koliko mogu. Pokušat ću u jednoj večeri posvećenoj Pređi pokazati dubrovačkoj publici Vušovića kao velikog šekspirijanskog glumca, ono što mu njegovi prijatelji redatelji nisu nikada priuštili. Pređa je odigrao Richarda III. kao malo koji glumac na svijetu. Međutim, ni u jednom tekstu o Pređi posmrtno nećete naći ni jednu riječ o tome. Smješten je u kutijicu komedijanata i u njoj bi valjda trebao ostati. U svakom slučaju, trudit ću se da Dubrovnik shvati koliki je bio raspon tog genijalnog glumca.
Richard III. kojeg ste režirali upravo za Vušovića, ujedno vaš redateljski prvijenac, vrlo je brzo skinut s repertoara u Gavelli. Kako danas gledate na to?
Mi smo poprilično malograđansko društvo koje voli stvari složiti u kutijice. Kao što Pređi nisu dali da u svojoj glumačkoj veličini prijeđe prag te kutijice i da od komičara postane veliki Richard III. što je i postao, tako nisu ni meni, čim sam zakoračila od scenografa i kostimografa prema režiji. Ne zanima me režija i tih pet minuta vlasti mi uopće nije važno. Zanima me totalni dizajn, mogućnost da se autorski jedna cjelina dovede do kraja. I to mi je uspjelo jer sam imala Pređu za genijalnog suradnika. Moram to reći; kad je Richard III. skinut s repertora s neuvjerljivom političkom izlikom nakon samo četiri predstave, Dubravka Miletić i Pređo fizički su oboljeli. Mogu to razumjeti. Ja sam pak otputovala i uzela to s filozofske strane, iako je i mene to jako pogodilo. Nisam htjela ulaziti u mizerne detalje. Također, mislim da bi Pređo bio još među nama da su mu njegovi prijatelji davali uloge koje je zaslužio, imao bi razlog da živi, da radi, da se muči i da stvara. Ovako se predao i otišao od nas.
Jeste li, nakon svega, digli ruke od kazališta?
Općenito mislim da tko jednom u tu jabuku zagrize i upije otrov koji u sebi nosi teatar, taj mali univerzum koji nosi u sebi sve, nikad ga se ne odriče. Ljubav je ljubav bila ona sretna ili nesretna.
Za Dubrovačke ljetne igre počinjete raditi još 50-ih godina na poziv Branka Gavelle. Što se od tada promijenilo? Kako ocjenjujete današnje predstave koje se igraju u Dubrovniku?
Na žalost, novo vrijeme se identificira s padom kriterija. No ipak se nadam da će se na Lovrijenac ponovno vratiti Hamlet. Vjerujem u to da postoje još uvijek talenti i ljudi koji puno znaju i vole teatar. Samo se treba dogoditi nekakva sretna okolnost, više profesionalne savjesti, pa će se kao šibicom ponovno zapaliti nekadašnji sjaj Igara.
U Dubrovniku imate i svoj dom koji ste sagradili u stijenama podno Lovrijenca. Sjećate li se kad ste prvi put došli na to mjesto?
Jedne davne zime kada sam došla u Dubrovnik raditi kostime za jedan film. U sivilu i kiši ugledala sam ruševine iznad uvale podno Lovrijenca. Bila je to hrpa kamenja s nekim sumnjivim rupama koje su podsjećale na prozore. Ne mogu reći da sam to mjesto gradila, rekla bih prije da sam se potpuno uklopila u njega. Trogloditske rupe koje sam tamo zatekla nastale su kopanjem kamena za Lovrijenac, mijenjale su tijekom stoljeća funkcije i ima puno stravičnih priča o tome mjestu, pa čak i da su tu živjele vještice. Ovo što vidite danas, stvaralo se s puno entuzijazma, malo para i dva-tri prava meštra. Kad bi se barem češće na našoj obali dogodio ovakav susret pun poštovanja prema povijesnome mjestu, kamenu, prirodi i moru.
Devedesetih niste više htjeli dolaziti u svoju kuću u Dubrovniku nakon napada kojima ste bili izloženi. Što je presudilo da se na koncu ipak vratite i kako danas objašnjavate nepravdu koja vam je nanesena?
Isključiva je zasluga mojeg supruga Hansa da sam se nakon svega ovdje vratila. Danas, gledajući unazad, mislim da nisu htjeli potjerati mene nego njega, koji je bio predsjednik IFC-a i potpredsjednik Svjetske banke. Smetao je onima koji su pljačkali 90-ih i mislili da im je on opasnost kao osoba koja bi to mogla prepoznati. No prevarili su se, Hans Wuttke uopće nije bio čovjek kojeg su zanimala tuđa posla. Pomagao je na sve načine ljudima stradalim u ratu vlastitim sredstvima i preko međunarodnih organizacija. Bio je filozof visokih financija koje su često u sferi iznad politike.
Kaže se da vodite nomadski život. Smatrate li da je došlo vrijeme da se negdje skrasite?
Ne pada mi na pamet. Mislim da je nomadski život i dalje moje pravo stanje.
Razmišljate li o svojoj umjetničkoj ostavštini?
Ne razmišljam. U dvije zadnje godine dva puta bila sam predložena za nagradu za životno djelo. Dok su se moji prijatelji iz kulture ljutili što mi nije dodijeljena, meni je na određeni način bilo drago jer sam se pri tome, kao sve tašte žene, osjećala mlađom. Nikada nisam radila sabranije, mirnije, veselije i sigurnije nego sad, lišena straha, svake ambicije i svega onoga što zadržava ruke koje žele stvarati. Trenutačno crtam. Crtež je najbliži misli, kao što je boja najbliža emociji.
Postoji li razlog zašto, za razliku od većine vaših kolega umjetnika, danas niste dio tržišta i nemate galerista?
Prijašnjih godina uglavnom sam radila u suradnji s mojim prijateljima arhitektima na interijerima njihovih građevina. Osim toga, teatar je dugo bio u središtu moje aktivnosti. Nikad nisam zanimala galeriste, niti su oni zanimali mene.
Svjetsku ste slavu stekli svojim avangardnim tapiserijama. Je li danas moguća avangarda?
Teoretičari su dobrim dijelom uništili ono što je bila avangarda u moje vrijeme i što je nosilo pečat prave umjetnosti, za razliku od ovog što imamo danas i što rade razni \"instalateri\". Na žalost, mnogi netalentirani umjetnici postali su teoretičari, a posljedice tog fenomena vide se na velikim bijenalima. Ono što danas imate u Veneciji nije uopće likovna kategorija, a kamoli umjetnost, već neka pseudofilozofija. A kada je već tako, neka se ne stavljaju pod kišobran likovnih manifestacija, neka otvore svoj forum. Stvari su se bitno izmijenile, na žalost, otkad sam i sama izlagala tri puta na Bijenalu u Veneciji.
Imali ste međunarodnu karijeru i reference već 60-ih i 70-ih godina, u vrijeme kada je to bila prava rijetkost za umjetnike iz Jugoslavije. Kako ste to postigli?
Ne bih rekla da sam postigla, nego su bila takva vremena. Studirala sam u Zagrebu i Rimu, diplomirala u Beču, a doma me nije čekalo ni zaposlenje, ni stipendija, a ni stan. Bila sam dijete visoke buržoazije, ministra i bana bivše vlade. Dakle bilo je malo šansi za privilegije, ali zato puno toplih i plodonosnih prijateljstava tadašnjeg društva. Zaplivala sam u duboku vodu i našla se na vrhu vala. Nije me nosila ambicija, nego eksperiment i hrabrost koji su odgovarali tadašnjem vremenu. U Pariz sam došla na velika vrata, s velikom izložbom u Muzeju moderne umjetnosti, i time preskočila sve one mučne faze koje su, na žalost, naši velikani likovne umjetnosti morali proći.
Mnoge vaše tapiserije nalazile su se u službenim rezidencijama i državnim ustanovama.
To je rezultat moje suradnje s arhitektima. Tako je počela i moja suradnja sa ženama sa Sandžaka. Te su tkalje do moga dolaska tkale samo male torbice, no vjerovale su mi i ja njima. One su učile od mene, a ja od njih. Bilo je to jedno prijateljstvo koje je trajalo toliko dugo koliko je trajao moj impuls da se taj stari narodni običaj tkanja pretoči u suvremeni izraz. Na žalost, sve je to nestalo u vihoru onog nesretnog rata. Tako su nastale moje prostorne instalacije od kojih će jedna ovih dana otputovati u muzej u Kinu. I ja sam pozvana, ali sam poslala mog asistenta jer je meni ovdje na Kolorini ljepše, a tamo sam bila već tri puta.
Što planirate?
Jedan moj davni televizijski intervju završio je mojim tekstom \"Quo vadis, Jagoda\". Odgovor je bio neočekivan. Susrela sam svog budućeg supruga Hansa zbog kojeg sam napustila i tapiseriju i umjetnost i krenula s njim u Washington, Kinu, Indiju i sve što se zove veliki svijet. Kad njega više nije bilo, nisam imala izbora nego vratiti se jedinoj stvari koju znam raditi. Zvali mi to umjetnost, eksperiment ili jednostavno avantura, i to u svim mogućim medijima koji su mi dostupni i koji će me poslušati. Kad je riječ o planovima, najesen ću imati izložbu u Trstu u Muzeju Revoltella s radovima koji su se mogli vidjeti u Zagrebu u MUO 2010. godine i s četrdesetak radova iz 2012. i 2013. Nakon toga imat ću izložbu u Parizu u UNESCO-u koji već posjeduje moju tapiseriju \"Ranjeni golub\" i koja će ponovno biti izložena na ulazu u palaču nasuprot muralu Picassa.
Neostvarene želje?
Posjetiti Stonehenge, hram u Paestumu, svetište Santiago de Compostela u pravom društvu. Osim toga, još se nije ostvario projekt koji već niz godina nosim na duši u čast Zorana Kržišnika, a to je pokazati svijetu što je bila umjetnost na našim prostorima osamdesetih godina. To su bili velikani kao Murtić, Stupica, Bernik, Džamonja, Ružić, Milosavljević i ostali koji su pojedinačno bili vrlo priznati, ali se nikada ta plejada nije pokazala na jednome mjestu, u svojoj udarnoj snazi, što bi Europu zaprepastilo. Jer tada su se jedino Španjolci mogli mjeriti s umjetničkim potencijalom Jugoslavije.