Dragi moji čitatelji, svaki dan nas naljuti, uznemiri, uplaši, zabrine... neka veća ili manja sitnica. A mi se onda, kako znamo i umijemo, branimo od te neugodnosti.
Prepreku u sebi najteže je savladati, ali jedino smo za nju doista zaduženi. Prepreku izvan nas katkada napadnemo, drugi put zaobiđemo, pokatkad čak i pobjegnemo od nje ili je pokušamo ignorirati.
Prepreku koju nam nameće neka druga osoba svladavamo ovisno o tome kakav odnos imamo prema nametljivcu. Koliko je moći u nama da savladamo Golijata? Ili da se pokorimo Davidu, iako smo mi zapravo Golijat, ali toga nismo svjesni? Usudimo li se pobuniti?
Idemo li protiv prepreke ili svoj napad usmjeravamo protiv (donositelja loše vijesti) onoga koji nas je obavijestio da postoji prepreka? Primjerice: pali smo na ispitu. Ljutimo li se na profesora ili pokušavamo shvatiti zašto nismo položili ispit? Ljutimo li se na roditelje jer nas ispituju kako je bilo na ispitu? Kukamo kako nas nitko ne razumije? To je opasno proširivanje.
Ili sasvim drukčiji primjer: ostavila nas je žena. Ljutimo li se na nju ili pokušavamo razumjeti zašto je to napravila? Pitamo li se kada su kola krenula nizbrdo? Istražujemo li u mislima kad je trebalo zaustavljati, kočiti, preusmjeriti? Ukratko, koje se pouke mogu izvući iz ova dva jednostavna primjera? Najvažnije je kod svake prepreke analizirati situaciju i shvatiti vlastitu odgovornost. No, ljudi najčešće umjesto analize situacije traže krivnju u nekome drugome ili u nečemu drugome. No, kad smo našli onoga koji je navodno „krivac" ili samo sukrivac, pokazali smo da nismo shvatili svoj problem.
Među preprekama koje nam se ispriječe na putu zadovoljavanja naših potreba može biti i neki naš nedostatak.
Možda nemamo dovoljno znanja, sposobnosti, nismo vježbali, nedostajalo nam je strpljenja, motivacije?
Možda nas je omela naša nesklonost da dovoljno brzo donesemo odluku? Jesmo li previše "vagali", oklijevali? Ili nismo znali kako izabrati između dvije ili više mogućnosti? Najbolje je naći u sebi ono što nas ometa da napravimo pravu stvar i zadovoljimo svoju potrebu. Ta potreba može biti, naravno, da zadovoljimo baš sebe osobno, ali može biti i plemenita potreba kada želimo napraviti nešto za nekoga drugoga i time usrećiti i sebe i drugoga.
Važno je zbog svake sljedeće situacije zapamtiti ovo: ako ne postavimo pravu dijagnozu i ne razumijemo što nam smeta, teško ćemo riješiti problem. Pogotovo ako očekujemo da netko drugi riješi naš problem – tada smo se na mekano oslonili. Meni to izgleda psihologično, a vama?
>>Sumnja ubija snove i prije nego se oni pokušaju ostvariti, ona je gora od neuspjeha