Crikva, nama iz metropole i iz unutrašnjosti, prva je asocijacija za more. Plaže. Te plaže, vječno pune, i danas su mamac za goste. Mravinjak, ručnik do ručnika. Uživaju ljudi, ljeto je. Zaboravili su na probleme, drže se epidemioloških mjera i hvataju trenutak koji će pamtiti cijele jeseni i zime pa sve do sljedećeg ljeta, koje će donijeti, nadamo se, neka bolja vremena. Bez maski. Gradska plaža, poznata po tome da se godinama naplaćivala, posljednje je vrijeme zapuštena, nitko je ne održava, nadmudruju se oko nje. – Nemamo mi puno u Crikvenici, more i nekoliko restorana. Dobar sladoled.
Najbolji je hotel “Amabilis” s pet zvjezdica. I to je to... Ali, ljudi se vraćaju, vole naše mjesto. I sigurni su ovdje, može se šetati u tri ujutro, bez straha. Probajte to u Barceloni – kažu domaći. Gledaju turistice. Ima ih sa svih strana. Na plaži djevojke iz češkog Olomouca rado poziraju Večernjakovu fotoreporteru. Tu je sve pomalo, “tranquillo”.
Napojnica za lift-boya
U hladu kafića na plaži, uz kavu i lagane gemište, o mjestu razgovaramo s čovjekom koji je 64 godine u turizmu. Vladimir Montanari (79) bio je najmlađi direktor hotela u bivšoj državi. S 23 godine. Silazi s mopeda, skida kacigu i kaže:
– Po radnoj knjižici 45 godina sam u turizmu, bio sam gotovo cijeli radni vijek direktor crikveničkih hotela. No počeo sam s 13. Kao lift-boy 1954. u hotelu “Miramare”. Radio u nizu hotela, a onda, što ti je sudbina, u mirovinu otišao kao direktor “Miramarea”. Zatvorio sam krug – govori Monto, kojeg pod tim nadimkom zna cijeli kraj. Legenda je turizma crikveničke rivijere. Svjedok vremena.
Kolika su bila primanja jednog mladog lift-boya sredinom 50-ih?
– Sto dinara, tu smo novčanicu zvali “crvena Dubrovkinja”. Taman mi je kao klincu bilo dosta za sladoled, za knjige, za džeparac...
Monto će kasnije postati i direktor Ville Danice – Rivijere, pa Kačjaka, prvog turističkog naselja s čvrstim bungalovima, pa Esplanade...
– Na turističkoj karti u to doba postojali su samo Opatija, Crikvenica i Dubrovnik. I sad, ako ćemo gledati malo širu sliku, Dubrovnik je bio izvan konkurencije, Opatija okrenuta zimskom turizmu i što je ostalo? Crikvenica... Ajde, i Portorož je bio jak u to doba kada je turizam hvatao zalet na Jadranu.
Crikvenica je bila za elitu?
– Bobek, Horvat, Zebec, Čajkovski... Svi su ti dečki kod nas ljetovali. Pa Bata Živojinović... Na terasama su pjevali Ivo Robić, Tereza... Tako je Crikvenica izgledala nekad – govori Monto.
Koja bi bila razlika u turizmu tog doba i danas, pola stoljeća kasnije?
– Možda sam u krivu, ali po meni je turizam bio romantičniji nego danas. Ljudi su se više družili s gostima, dočekivali ih, ispraćali, a oni se vraćali i po 40 godina. Drugi je to bio štih, dame su se oblačile navečer za izlaske, pa imali smo 12 živih glazbi, pa prvi diskoklub koji je vodio Ivan Balent Tratinčica. Ljudi su se družili, plesali, bilo je tu i zavodnika galeba, bilo je puno usamljenih žena poslije rata.
Crikva je još uvijek lijepa, poželjna, a turizam bi se trebao razvijati, no ne pod svaku cijenu betonizacijom, devastacijom.
Ljubav na terasi hotela
Koji su bili problemi u hotelima?
– Dogodilo bi se, recimo 60-ih, da na višim katovima hotela, trećem ili četvrtom, gosti ne bi imali vodu. Nosili bismo im more ili pumpali crpkama. Zamislite kako je onda kuhinja izgledala – peći su bile na drva. Kuhari su bili mokri, usred ljeta, kuhali su na šparet na drva.
Nije bilo ni frižidera. Hotelska posteljina prala se na ruke, nije bilo veš-mašina. A danas – svi pod klima-uređajima. Svako doba nosi svoje čari. Ono su bila lijepa, ali teška vremena.
A ljubav? Što se sve događalo na terasama hotela?
– Pamtim dvoje Nijemaca iz Augsburga. Manfred je došao sam, kabrio VW-om. A Erika autobusom, s grupom. Tu su se upoznali, kod mene u hotelu, a kući su išli zajedno njegovim automobilom. Bila je crnka, ljepotica... Kasnije smo se toliko sprijateljili da sam bio njihovoj djeci na vjenčanjima – govori Vladimir.
A danas? Što u mirovini radi nekoć najmlađi direktor hotela u bivšoj državi?
– Odmaram se, kupam se, plivam, vježbam. Tenis sam igrao donedavno, to je moja ljubav.
Mnoge sam mlade naučio tom sportu. Popijem s društvom kavicu, ali sve se manje družimo, muči nas godina proizvodnje – smije se Monto.
Najbolja je vijest u Crikvenici, iz turističkih naočala, obnova hotela “Miramare”. Urušava se gotovo 35 godina, simbol mjesta, uz hotele “Therapiju” i “Esplanade”, postao je njegovo ruglo. Danas više nije, ulaže se, gradi se, bit će opet ljepotica. Za Crikvenicu nema brige, uvijek će imati svoje čari, svoje goste, jednodnevne ili višetjedne, one koji se vraćaju. Blizina je adut.
Leteći cirkus dr.sc. Ilije Markovića.... Od priučenih kuvara i konobara, dekretom postadoše direktori, firma završila u debelom stačaju, a oni se dobro opernatili..... Neki zaposlili pola rodbine iz rodnijeh im sela.....