Velu Luku znamo svi po – pjesmi. Tu nema greške. A u Veloj Luci, znaju svi carinika Vinka po – pjesmi. Ni tu nema greške... Kako i ne bi, Vinkove su se pjesme svirale u Carnegie Hallu, Royal Albert Hallu, Olympiji i Opera Houseu. Za skladatelja – teniski Grand Slam. Poveznica je ista – Oliver. On je čovjek koji za starog prijatelja piše pjesme...
Tu moraš raditi sve
– Čuj, najljepše je kad svi pjevaju, vesele se, a ti stojiš sa strane. Mučiš, šutiš. I onda te gledaju, onako mrko, i misle: “A vidi oviga, on ne voli ovu pismu.” A ne znaju, ta je moja! – smije se Vinko Barčot.
– A što ću ja? Pjevati svoju pjesmu, ne ide to tako, haha. Ali, nema ljepšeg osjećaja, nego kad vidiš da ljudi uživaju uz tvoje stihove i note. To je nagrada za skladatelja. To! Znači, da si uspio. Oni pjevaju, a u meni milina... – kaže.
Sjedimo u Vela Luci, u kafiću. Njegov motor parkiran je nešto dalje.
– Živim tu u Veloj Luci, lipo mi je tu. Ne bih svoje misto minja ni za što na svitu.
Kakav je život?
– Ovdje ne možeš, kao u gradu, živjeti samo od plaće. Eto, mi tu kažemo: “Tko nije za svašta, nije za ništa.” Znači, moraš znati raditi sve. Eto, da nisam sad tu s tobom, bio bih u polju. Uzeo bih kosilicu. Ubrao bih pomidoru, donio kući dinju. Radio bih, nema veze što je jako sunce. Znaš, život u Veloj Luci danas, i onako kako je tu živio moj did, malo se promijenio... Princip života ostao je sličan. Imam svoj krumpir, kapule, blitvu, ciklu. Nakon posla u carini, malo radim u polju, pa navečer, odmorim se, malo prosviram. A moji su tu, na Korčuli, oduvijek!
A gitara?, pitam. Pokraj nas stvorila se neka gužva, stigli turisti brodom. Iskrcavaju se, gledaju oko nas.
– Samouk sam. Našao gitaru, kao klinac, tu u nekom magazinu. Pa počeo. Nije to bilo doba kada su mi mogli roditelji kupiti klavir. Ne, svirao sam gitaru, učio sam, nije bilo u to doba ni mnogo ljudi od kojih bih naučio. A najbolje se učilo – na svirkama. Bilo je godina kad sam ovdje, u Veloj Luci, svirao i 250 noći godišnje sa svojim VIS-om. Bili su to dani...
Danas, jedan je od rijetkih skladatelja koji skladaju na – gitari. Obično to rade na klaviru. Danas na – kompjutorima. No, bez obzira na medij, ide ga. Ne prođe ni trenutak, da netko ne prođe kraj njega i ne mahne: – Vinko, bok!
On klimne glavom, pa nastavi priču. Dobri je duh ovog mjesta. Uz njegove su pjesme mnogi odrasli.
Njegove pjesme, i sami znate: ‘Kad mi dođeš ti’, ‘Zemlja dide mog’, ‘Ti si meni sve’, ‘Ne diraj moju ljubav’... Pjevali su ih mnogi, od Olivera, Meri Cetinić, Jasne Zlokić, Tomislava Bralića i klape Intrade, Giuliana, Davora Radolfija...
– Bilo je dosta uspješnih. A tek sad, pod stare dane, krenuli me hitovi – veli kroz smijeh.
Ima nešto što vam ne ide?
– Pjevanje. E tu sam slab... Glas me nikad nije služio. Kad smo imali bend, stavili pred mene mikrofon. Da ću pjevati back-vokale. A drugi dan nema mikrofona. Vele mi: “Stari, ti samo sviraj...”
S Oliverom je stari morski vuk, često su skupa na pučini.
– Kad smo na mojoj barci, onda sam ja kapetan, a kad idemo njegovom, onda je on glavni. I nema tu puno priče, nama je more neki put draže od svega. Obiđemo cijeli akvatorij, od Palagruže nadalje...
Nema puno priče, more priča
Mreže ili parangali?, pitam.
– Ma kakve mreže. Samo štap. I nema tu puno priče. More priča... Pa kad ideš s nekime u kino, jer pričate što? Ma kakvi, gledate film. Tako i mi. Uživamo.
A ulov? Jesu li kašete pune?
– Ma čim smo mi otišli na more, već smo ulovili! Ulovili smo trenutak...
Koliko pjesama skladate godišnje?
– Malo. Ništa kod mene ne ide brzo. Nema tu štancanja kao na traci. Ali, konstantno radim. Zapisujem. Smišljam. Čim dobijem ideju, bilo to melodija ili neka ‘rič’, ja spremim na mobitel. I tako snimam. Pa nakon nekoliko mjeseci preslušam – govori.
I je li se sve može upotrijebiti?, interesiram se.
– Ma kakvi! Zna se tu naći toliko gluposti da me strah da netko to ne čuje! Nekad kad sam snimao na kazetu, mislio sam – propao bih u zemlju od srama da ovo netko čuje. Ali, zna se naći i briljantnih ideja. Pa onda krenem... Spajam. Slažem, mijenjam. I tek kad mi sjedne, a neke sam pjesme znao raditi i godinu dana, onda je zapišem na papir. Nema kod mene kompjutorskih programa, nema analiza, sve ručno. Notni papir i olovka. I danas dan ne prođe da ja nešto ne odsviram... – kaže.
A kad je pjesma gotova, što onda?
– Sve moje pjesme, prvi je otpjevao Oliver. Nas dvojica to snimimo, e pa onda dalje...
Naplaćujete li? Koliko stoji hit?
– E! To je pitanje! Ma stalno mi podmeću, ali ja u životu svoju pjesmu nikad nikome nisam naplatio ni lipe! Nikome! Kažem ti, najveće je zadovoljstvo, kad dođeš u Split, ili Neum, Zagreb, čekaš nešto u redu, a onda čuješ – svoju pjesmu. A nitko ne zna da si to ti. To ti je najveća plaća. Ma to je sjajno!
Ostat ćete zauvijek ovdje?
– Apsolutno. Teško je objasniti ljubav prema Veloj Luci. To je kao kad voliš ženu. Znaš sve o njoj, znaš da možda negdje ima ljepših, ali ona je tvoja, ne zanima te druga. Evo, Vela Luka, nekome, možda neće značiti ništa. Za mene, ovdje je najlipše misto na svitu. Nema drugog... To je ljubav.•
Veliš tvoju pjesmu,,jel onu Gradiška.....