Modeli obrane organizma

Naš poznati neurolog otkriva: Evo kako se ljudsko tijelo bori protiv virusa

Foto: Boris Scitar/PIXSELL/pixabay
Naš poznati neurolog otkriva: Evo kako se ljudsko tijelo bori protiv virusa
03.08.2020.
u 15:33
Anđelko Vrca, neurolog iz KBC Rebro, objasnio je što su to virusi, kako se naš organizam štiti od njih, ali i što je cjepivo i kako ono pomaže u borbi protiv virusa.
Pogledaj originalni članak

Što se događa s virusom koji je prošao vanjske barijere opće obrane? Tada virus ulazi u tkiva i tekućine organizma. Za njegovo eliminiranje ključan je imunološki sustav, a za učinak imunološkog sustava ključno je prepoznavanje.

Što točno imunološki sustav treba prepoznati? Po svojoj naravi, ustrojstvu i načinu djelovanja treba prepoznati da se u tkivima nalazi strana supstancija, strana molekula, strana kemikalija koja je upravo zato što je strana – uglavnom nepoželjna. Kako zna da je neka kemikalija strana i uz to još nepoželjna? Tako da je fizikalno, kemijski pročita, napravi joj stanoviti otisak, matricu koju uspoređuje s postojećim matricama vlastitih tjelesnih kemikalija i stranih, ali poželjnih kemikalija. Ako nova matrica ne postoji u arhivi matrica vlastitih i stranih poželjnih kemikalija, odmah se pokrene provjera, a nakon toga pokrene se mehanizam proizvodnje novih krvnih stanica sposobnih da proizvedu protutijela na tu novu i nepoželjnu kemikaliju.

Pravni stručnjaci odgovaraju mogu li se kazniti oni koji ne nose maske:

Kao što je spomenuto, viruse o kojima je ovdje riječ odmah se razdjeljuje na dva dijela, na dvije vrste virusa. Prvi su virusi oni koji ne vuku podrijetlo od DNK iste vrste u kojoj se virus nalazi i u čija je tkiva je ušao. To su „strani virusi“. Njihov DNK ima neke genske zapise koji ne pripadaju toj vrsti nego drugim vrstama ili ima neke proteine koji se nalaze uz taj DNK, a koji također ne pripadaju toj vrsti. Prepoznavanje tih stranih molekula, tih stranih kemikalija koje su nepoželjne od imunološkog sustava domaćina relativno je lagano. Nakon prepoznavanja da su to strane i nepoželjne kemikalije imunološki sustav daje proizvođačima imunoloških stanica, limfocitima, matricu za proizvodnju baš takvog alata koji će proizvoditi protutijela na te strane i nepoželjne molekule. Protutijela na strane i nepoželjne molekule priljube se uz te molekule, blokiraju ih, a time blokiraju i uz virus sastavljen od stranih molekula i uništavaju ga. Stvar je relativno jednostavna. Loš ishod sa stranim virusima može nastati ako je oštećen neki dio imunološkog sustava pa ne može izvesti taj proces. Ali to više nije stvar virusa nego domaćina u koji je virus ušao i njegova imunološkog sustava koji je manjkav. Reklo bi se, ako je imunološki sustav zdrav, nema problema, proces ide, velike su šanse da virus bude pobijeđen.

Što se dogodi s drugom grupom virusa koji vuku podrijetlo od DNK iste vrste kojoj pripada jedinka u koju su ušli? Tu je pravi problem. Ti virusi nemaju niti na sebi, niti u DNK, niti u proteinima koji ih prate nikakve strane molekule, nikakve strane kemikalije. Sve njihove kemikalije ima i domaćin. Imunološkom sustavu domaćina u koji je virus ušao neprepoznatljiv je. Takav je virus za organizam jako opasan, za razliku od opisane vrste tzv. tuđeg virusa kojeg se zdravi imunološki sustav organizama relativno brzo rješava.

Postoji li način da se organizam i takvog „domaćeg“ virusa riješi? Postoji. Kako to izgleda? Vjerojatno ima mnogo načina koji su nam poznati, ali još je više nepoznatih. A jedan od njih vrlo je interesantan i izgleda da je to glavni mehanizam rješavanja „domaćih“ virusa. U igri je opet imunološki sustav. Kako? Opet je stvar u prepoznatljivosti, odnosno u prepoznavanju uljeza. Da bi molekule virusa iste vrste, koji je domaći za tu vrstu, koji ima sve bitne kemikalije iste kao i domaćin, imunološki sustav domaćina ipak prepoznao kao uljeze, organizam mora promijeniti neke njegove kemikalije i učiniti ih drukčijima i nepoželjnima te zatim, kao takve – drukčije i nepoželjne – napasti, a s njima napadati i virus.

Kako to organizam čini? Organizam, uvjetno ćemo ga nazvati organizmom, oslobađa određenu kemikaliju koja ima veliku mogućnost vezanja za razne druge kemikalije. Shodno tome, ona se veže za kemikalije virusa. Svaka je od tih kemikalija domaća – i ona koja pripada virusu i ona koja se s njom poveže – i nijedna od njih svaka za sebe ne bi izazvala imunološko prepoznavanje. Ali novonastala molekula koja je kemijski spoj tih dviju domaćih molekula je nova, moguće imunološkom sustavu strana i nepoželjna molekula, a to je nešto sasvim drugo. To je novi spoj koji je stran i nepoželjan za organizam i imunološki sustav ga prepoznaje i napada, a tako napada i virus. Proces je malo sporiji i neizravniji, ali ipak u konačnici stradavaju virusi. Reklo bi se da organizam uključi kemikalije koje obilježe virus.

Psihijatri su zatrpani pozivima građana tijekom pandemije: Sve više ljudi je tjeskobno i traži tablete:

Kako se formiraju te molekule i kako te molekule znaju da se treba spojiti s molekulama virusa i stvoriti organizmu nepoznatu stranu molekulu? Te molekule koje markiraju „domaće“ viruse vjerojatno se formiraju na različite načine i na desetke pozicija u ljudskom organizmu cijelim tijekom života virusa i cijelim tijekom njegova hoda kroz organizam. Ili, kako bi se reklo, cijelog puta od ulaza virusa u organizam do krajnjeg odredišta, a to su stanice koje virus napada. I ovdje moramo kazati da nam je veliki broj tih pozicija i mehanizama nepoznat, ali ih možemo pretpostaviti. Međutim, postoji jedan koji je vrlo interesantan i čini se da je to glavni način i glavno mjesto markiranja „domaćih“ virusa. Kako i gdje?

Sve se to događa u stanici. Domaći virus, kojeg imunološki sustav nije prepoznao, nije imao razloga prepoznati ga, može ući u stanicu ako ima sposobnost destabilizirati nepropusnost njene opne. Kad to učini, u stanici se, prema svom biološko-kemijskom nagonu, približava DNK domaćina da obavi svoj posao uništavanja domaćeg DNK i udvostručavanja samoga sebe odnosno umnožavanja. Započinje s tim procesom. Destabiliziranjem DNK stanice destabilizira se cijeli proteinski sustav stanice, a posredno se zbog toga destabiliziraju i razgrađuju svi organizirani dijelovi unutrašnje strukture stanice, što znači da se mrve. Mrvljenjem se povećava fizički broj čestica unutarstanične tekućine, povećava se osmotski tlak. Povećani osmotski tlak u stanicu navlači vodu iz izvanstanične tekućine kroz opnu te stanica bubri. Širi se njena opna kao dječji balon na napuhavanje. Opna je višeslojna i elastična. Za unutarnju površinu stanične opne zalijepljene su razne kemikalije, razne molekule. Zašto? One se tamo skladište. Na unutarnjoj površini opne svake stanice razne kemikalije privremeno se uskladište iz dva razloga. Prvi je razlog skladištenje dok ne budu izbačene iz stanice ako su suvišne, ako su smeće, a drugi je također skladištenje sve dok ne budu ponovno upotrijebljene jer trenutačno nisu potrebne, ali poslije će biti. Za unutarnju površinu stanične opne prilijepljene su relativno labavo. To skladištenje trenutačno ili trajno nepotrebnih kemikalija dobro je poznata, normalna, prirodna funkcija svake žive stanice. Tako ona funkcionira. Kako se ležišta tih kemikalija rastežu zbog bubrenja stanice, a te zalijepljene kemikalije ne mogu pratiti rastezanje opne na koju su labavo zalijepljene, tako one bivaju fizički izbačene iz svog ležišta i nađu se u unutarstaničnoj tekućini. Među tim molekulama koje su se odlijepile i uskočile u unutarstaničnu tekućinu s unutarnje elastične površine stanične opne ima mnogih molekula, ali i nekoliko onih koje su jako kemijski aktivne i vežu se za mnoge strukture stanice, pa i za viruse koji su ušli u stanicu. Reklo bi se da markiraju virus. Ishod tog povezivanja kemikalije koja se odlijepila od unutarnje površine opne stanice može biti dvojak za virus. Prvi je da ta kemikalija sama za sebe predstavlja otrov za virus, razgrađuje ga i uništava. Drugi je ishod da ta kemikalija s nekom kemikalijom virusa koji je ostao na životu stvora novu kemikaliju nepoznatu imunološkom sustavu domaćina te provocira imunološki sustav na stvaranje protutijela. Gdje imunološki sustav prepozna tu novu kemikaliju? Valja naglasiti da limfociti ne ulaze u stanicu u kojoj je virus, od nje su uglavnom fizički veći. U stanicu mogu ući samo njihovi proizvodi, a to su protutijela. Prepozna ga kod onih stanica koje su markirale virus, ali su ipak uništene i raspale se. Imunološkom sustavu svojim raspadom, nakon svoje smrti pokažu markirani virus sa stranom kemikalijom koja je nastala u stanici. Imunološki sustav shvati da je to nešto novo i nepoželjno. Nakon što je proizveo protutijelo na taj markirani virus, odnosno njegovu stranu kemikaliju, protutijelo kasnije može ulaziti u druge stanice i u njima rješavati markirane viruse mnogo prije nego oni unište stanicu. Gradijent uništenih virusa koji ulaze u stanice se povećava, a gradijent oštećenih stanica se smanjuje. Stanice sve više i više preživljavaju iako su u početku više bile „ginule“.

Što se tiče tog markiranja „domaćeg“ virusa, možemo spomenuti da ne postoji samo jedna vrsta kemikalija koje markiraju virus. Mnoge kemikalije odlijepljene s unutarnje površine nabubrene stanice koja je pred raspadom mogu markirati virus pa tako stvoriti nekoliko „virusnih spojeva“ To znači da se na isti virus, s obzirom na to da je na više načina markiran, stvara nekoliko vrsta protutijela, ovisno o tome čime je markiran. A kako se proces markiranja virusa događa i prije nego što su ušli u stanicu, i tu se može stvarati nekoliko vrsta markiranja i nekoliko vrsta protutijela. Iz toga proizlazi šarolikost protutijela koja reagiraju na „domaći“ virus. Koje je protutijelo najvažnije? Bitna su sva. Iznad svih njih nalazi se mehanizam pretvaranja poznatog virusa u nepoznati markiranjem. Protutijela na viruse nalaze se u tjelesnim tekućinama, a najviše u krvnom serumu i pripadaju grupi kemikalija koje se zovu gamaglobulini. Analiziranjem gamaglobulina u laboratoriju u tim slučajevima dobivamo onaj karakterističan nalaz, vidi se da se „dijele u podfrakcije“. Što znači da je svaka frakcija ili subfrakcija specifičnih gamaglobulina protutijelo na određenu vrstu markiranja jednog te istog virusa, ovisno o tome čime je markiran.

Zašto je spomenuti mehanizam markiranja domaćeg virusa u stanici bitan u imunološkoj obrani od virusa? Zato što je jednostavan, izravan, lokacijski neposredan, relativno brz, baziran na neizbježnim, ponovljivim fizikalno-kemijskim zakonima, ultimativan, a uza sve navedeno djelotvoran. Nema mnogo kompliciranih „softverskih sastavnica“ koje su po prirodi stvari sklone zatajivanju. Drugi poznati i nepoznati mehanizmi markiranja koji postoje traže nazočnost kompliciranih kemijskih supstancija i njihovih kompliciranih odnosa koji su skloni kvarenju do kojeg dolazi zbog raznih utjecaja. To kvarenje kompliciranog imunološkog markiranja posebno dolazi do izražaja u nekim bolestima, a povezano je i sa starenjem, kao pad imunološke sposobnosti s godinama. Zatim ti drugi mehanizmi markiranja trebaju mnogo vremena, što u obrani od virusa može biti pogubno.

Ovaj mehanizam odgovara na još jedno pitanje: zašto virus u ljudskom organizmu napada neke organe više nego neke druge? Odnosno, preciznije bi bilo pitanje zašto stanice nekog organa stradavaju više od stanica drugog organa? „Domaći“ virus učinkovitiji je kod stanica onog organa koji ima slabiji mehanizam markiranja.

Postavit ćemo još i pitanje kojoj grupi kemikalija najčešće pripadaju te spasonosne oslobođene kemikalije koje markiraju. Ne biste vjerovali, u one koje izbjegavamo i koje su generalno „na lošem glasu“, u tzv. slobodne radikale. To su molekule s vrlo velikom atrakcijom i biokemijskim nagonom kemijskog spajanja.

Pitali smo Zagrepčane pridrćavaju li se mjera i nošenja maske u zatvorenim prostorima:

 

Zapitat ćemo se još nešto. Je li taj proces samo naša konstrukcija ili ga negdje prepoznajemo? Nije konstrukcija, široko je zastupljen u životu svih stanica. Prvi put je bio prepoznat dosta davno i opisan je kod osoba koje boluju od dijabetesa.

Naime, kod oboljelih od dijabetesa šećer ne može u stanicu jer nema dovoljno hormona inzulina koji ga treba prevesti u stanicu. Bolesnik ima visoku koncentraciju molekula, čestica, šećera u krvi i krvna plazma koja se nalazi oko stanica ima visoki osmotski tlak, postaje hiperosmolarna u odnosu na stanice. Krv, krvna plazma zbog toga navlači tekućinu, vodu iz stanica i povećava svoj volumen. Smanjuje se volumen stanica. Stanice se isušuju. Njihova opna se smežura, a zalijepljene inertne i ostale kemikalije s unutarnje strane ne mogu pratiti elastičnost smežuravanja stanične opne i mehanički bivaju izbačene iz svojih ležišta na unutarnjoj strani stanične opne. Time povećavaju broj čestica u stanici i stvaraju povećanje osmotskog tlaka stanične tekućine koja počinje zbog povećanja osmotskog tlaka vraćati vodu u stanicu iz plazme. Ako cijeli taj proces bude dovoljno brz i izdašan, stanica se ne isuši previše, preživi taj dijabetički šok isušivanja. U suprotnom se raspada.

U drugom slučaju, kod stanica koje ostaju bez kisika ili važnih tvari razgrađuju se unutarnje strukture, povećava se broj čestica u stanici i raste osmotski tlak, stanica bubri. Događa se obrnut proces od prethodnog. Stanica se rješava „viška“ čestica tako da ih lijepi za unutarnju površinu opne, smanjuje osmotski tlak i voda iz stanice bježi u izvanstaničnu tekućinu. Ako taj proces kod nabubrene stanice, kao i prethodni obrnuti proces kod isušivanja stanice, bude dovoljno brz i izdašan, stanica će preživjeti taj šok bubrenja. Naravno, ako oštećenja unutarstaničnih struktura nisu kritična ili se mogu obnoviti.

Kao što smo vidjeli, isti takav proces odljepljivanja kod nabubrene stanice koja je u agoniji pomaže stanici da markira viruse koji su ušli u stanicu i uzrok su te agonije, a koje imunološki sustav nije prepoznao.

Shodno svemu gore navedenom postavljaju se dva pitanja. Možemo li unosom nekih tvari pomoći procesu markiranja virusa? Možda možemo. Ako možemo, možda to i činimo upotrebnom različitih tvari koje su na glasu da pomažu pri prehladama i virozama. Na primjer luk sa suhom slaninom i slično. Možda se šalimo, a možda i ne…

Što je s autoimunim bolestima? Zašto je u obrani od virusa potrebno i neophodno spomenuti tzv. autoimune bolesti? Zato što je to u samoj naravi gore opisanog mehanizma. Stvaranjem protutijela protiv virusa, a posebno „domaćih“ putem markiranja, marker povremeno ide i na vlastite molekule koje su iste ili slične virusu i markira ih na isti način. Shodno tome i protutijela koja su primarno bila stvorena na virusnu markiranu molekulu mogu napadati i neke vlastite stanice i ostalo. Budući da je taj zapis kao matrica trajno zapisan u imunološkom sustavu, napadanje vlastitih stanica može se povremeno događati i bez postojanja virusa, kad virusa više u organizmu nema, dugo vremena poslije i u više navrata. A to se zove autoimuna bolesti (reumatoidni artritis, multipla skleroza, polineuroradikulitis i drugo).

Pretjerujemo li s ovima? Ne. Kako provjeriti? Okrutno, brutalno! Pitajte sve one koji pate od neke autoimune bolesti jesu li obavili pretrage koje trebaju odgovoriti na pitanja koje su virusne bolesti preboljeli, koje tragove preboljelih virusnih bolesti imaju. Treba ustanoviti jesu li oboljeli od neuroloških autoimunih bolesti preboljeli neurotropne virusne bolesti, hematološki bolesnici hematotropne virusne bolesti, reumatološki reumatropne viruse bolesti i tako dalje. Zašto? Zato što je odavno jasno, iako više nema virusa u tijelu, da su ostali imunološki tragovi virusne zaraze koji rade ono što ne treba. Jer je jasna prevelika klinička korelacija između autoimunih bolesti određenih organa i organskih sustava i tzv. tropnih virusa kao što je navedeno.

Drugo pitanje, cjepivo? Što je to cjepivo? To je naš zahvat, naše izvanjsko poticanje stvaranja protutijela na viruse. Ako govorimo o cjepivu, pitanje je na što bi trebala biti usmjereno cjepivo, što trebamo ponuditi ljudskom organizmu kao materijal na koji će se razviti protutijela koja će poslije eliminirati virus. Iz navedenog vidljivo je da kod domaćih virusa to ne može biti ništa od njihovih molekula jer se na to neće razviti antitijela zbog toga što to organizam ne poznaje kao stranu i nepoželjnu tvar. Možemo ponuditi jedino markiranu molekulu. A kako je navedeno, različitih markiranih molekula ima ne na desetke nego moguće na stotine kod istog virusa.

Svaki organ sastavljen je od različitih stanica i svaka vrsta stanica u koju ulazi virus zbog svoje različitosti drukčije markira isti virus. Ona koja ga učinkovito markira i ponudi imunološkom sustavu ima manji bolesni učinak od virusa, a ona koja to radi šeprtljavo je tzv. ciljni organ virusa i kliničkim rječnikom rečeno – glavni organ virusne bolesti.

Dakle teoretski cjepivo bi trebalo ponuditi kemikaliju koja markira virus i na tu markiranu molekulu u virusu će se samo po sebi razviti protutijelo. Najbolje bi bilo da taj marker u slučaju domaćeg virusa markira virus po cijelom organizmu i prije nego što uđe u stanicu, ali i kad uđe u stanicu. Ne biste vjerovali, to i nije neka velika poteškoća. Dakle, nije poteškoća naći molekulu koja će markirati „domaći“ virus. Najprije se to isproba u epruveti, a poslije, kada se u epruveti otkrije koja je to molekula, pusti se taj marker u organizam da i tamo markira virus i potakne razvijanje antitijela. Ali u čemu je onda problem, zašto se to vrlo brzo i ne obavi? Problem je u tome što govorimo i dalje o najopasnijem virusu, a to je „domaći“ virus koji ima sve molekule iste kao i organizam. Markirana molekula neće shodno tome samo markirati te molekule virusa nego na isti način i slične molekule organizma. Razvijena antitijela napadat će i uništiti viruse preko markirane molekule, ali isto tako i stanice koje imaju istu takvu molekulu kao i virus, a koja se markirala kao i kod virusa. A to je neprihvatljivo.

Svjedoci smo više od stotinu pokušaja proizvodnje cjepiva na aktualni koronavirus. O čemu je riječ? Žele li svi oni na različite načine proizvesti isto cjepivo ili svaki radi svoje. Među tih nekoliko stotina vjerojatno je tridesetak potpuno različitih.

O čemu je riječ? Proizvodnja cjepiva jest ljudska kreacija i to nije prirodni proces. U proizvodnji cjepiva mogu doći u obzir i različite vrlo maštovite konstrukcije. Naime, virusne kemikalije koje su iste kao i kemikalije organizma povezane u strukturu virusa, izgrađujući virus imaju stotine i stotine, ako ne i tisuće i tisuće osobina povezivanja i međusobnih odnosa koje nisu iste kao i kod stanica. Ti odnosi posebni su po svojoj statici i dinamici. Veliki je broj tih osobina koje se mogu iskoristiti da kod virusa budu podloga markiranju, a da se taj proces markiranja ne dogodi na drugim mjestima, na stanicama organizma, nego samo na virusu.

Da bi se izvršilo stanovito markiranje virusa, mogu se koristiti neke njegove osobine koje se ne odnose samo na kemikalije od kojih su oni izgrađeni, a koji su isti kao i stanica. Na primjer, može se iskoristiti ponašanje virusa u nekoj okolini mehaničke prirode i za koji će se zbog tog mehaničkog ponašanja vezati neki marker. Budući da stanice nemaju takvu mehaniku, marker nije sposoban vezati se za njih, za stanice.

Na primjer: Virus je jako pokretan u izvanstaničnoj tekućini gdje se nalazi prije nego što uđe u stanicu. Recimo da se okreće oko svoje osi, polako, nepravilno, ali ipak se okreće. Mi u njegovu okolinu ubacimo jednu dugu organsku molekulu koja se zalijepi oko njega stvaranjem spoja s njegovim molekulama. Ali da bi se zalijepila, potrebno je da ga obiđe ili da se virus vrti ispred nje. Ta molekula ne može se zalijepiti za iste takve molekule stanice nekog organa jer su one mehanički pričvršćene, statične i ne vrte se. Tako da je taj proces markiranja postao ekskluzivan za virus. Posebno ako se ne može vezati za slobodne krvne stanice i slično.

Ima li još nešto kod virusa što je interesantno? Ima.

Opravdano se postavlja pitanje koja je još situacija s virusima opasna za ljudski organizam?

Opasna je bilo koja vrsta virusa kada među proteinima koji se nalaze oko njihova DNK imaju neku od molekula koja blokira aktivnost imunološkog sustava na nekoj njegovoj razini tako da on ne može izvršiti svoju funkciju. Blokiraju mu ili mogućnost prepoznavanja ili mogućnost proizvodnje protutijela ili mogućnost da ta protutijela „love“ na virusu prirodnu ili markiranjem stvorenu stranu nepoželjnu kemikaliju. To se odnosi jednako i na domaće i na strane viruse. Kako oni stvore tu kemikaliju koja blokira imunološki sustav? Teoretski, tri su moguća načina. Prvi je da su takvu molekulu pokupili u nekom drugom organizmu mehaničko-kemijski i da s takvom kemikalijom već uđu u ljudski organizam. (Tu kemikaliju koja blokira imunološki sustav možemo nazvati za potrebe ovog teksta, da bi bilo jasnije, blok-kemikalijom). Ovaj spomenuti mehanizam posjedovanja blok-kemikalije najmanje je opasan jer virus koji se negdje obogatio blok-kemikalijama obično je opasan samo za jedinku u koju je ušao i opasna je samo ona količina virusa koja ima tu blok-kemikaliju. Zašto? Zato što se ta osobina ne može reproducirati. Međutim, opasnost ipak postoji. Kada i gdje? Blok-kemikalija zaštiti virus dok ne uđe u tkivo gdje je učinak imunološkog sustava slab i spor. To ne bi mogao bez te blok-kemikalije jer bi ga imunološki sustav prije ulaska u takva tkiva uništio. U tom tkivu brže se razmnožava nego što ga imunološki sustav uništava i nastane katastrofa. Koja su to tkiva? Među najvažnijim takvim tkivima jesu tkiva živčanog sustava, tzv. intratekalne strukture.

Drugi način posjedovanja blok-kemikalije jest da virusi tek kad uđu u ljudski organizmu naiđu na neke molekule koje s njihovim kemikalijama uđu u kemijsku reakciju i proizvedu takvu kemikaliju.

Ovaj mehanizam opasniji je od prvog, ali ima jednu manu. Naime, lanac se prekida ako uđe u organizam gdje nema takvih kemikalija koje s njihovima mogu proizvest blok-kemikaliju.

Koja je to kemikalija koju neki imaju, a neki nemaju. „Liberalizam u razmišljanju“ ide toliko daleko da ne zanemaruje čak ni GMO, kao napajanje ljudskih organizama kemikalijama koje prije nisu bile dio prehrane kroz evoluciju. A da se one ne bi prirodnim mehanizmima prepoznale kao novost u prehrani, zaslužni su korektori okusa koji od svake hrane čine ne ono što ona jest nego ono što netko naruči, slikovito rečeno.

Reklo bi se da je osjećaj okusa mirisa, vida i opipa u odabiru hrane izvan igre. Ali to nije uža tema ovog teksta pa nećemo više o tome.

Treći način posjedovanja blok-kemikalije jest da se aktivira neki virusni „uspavani“ gen na DNK koji takvu molekulu proizvede u ljudskom organizmu ili u nekom drugom organizmu prije nego što uđe u ljudski organizam.

Taj način nazočnosti blok-molekule najopasniji je i teško rješiv jer je reproducibilan tijekom umnožavanja virusa i svaki virus koji nastane razmnožavanjem ima tu blok-kemikaliju.

U zadnje vrijeme sumnja se da se baš to odnosi na ovaj koronavirus koji u svojoj prethodnoj biološkoj povijesti nije imao na sebi takvu blok-kemikaliju, ali ju je na jedan od opisana tri načina u međuvremenu stekao. Time je postao opasan tamo gdje kao takav prije nije bio, a to je ljudski organizam. Prema svemu sudeći, možemo pretpostaviti da je dominantan drugi mehanizam. Prethodno bezopasni koronavirus u ljudskom organizmu susreće kemikaliju koja s njegovim kemikalijama formira blok-kemikaliju, bilo kemijskom reakcijom ili aktiviranjem uspavanog gena. Ako se nađe u organizmu koji tu kemikaliju nema, i dalje ostaje bezopasan. Taj zaključak se nameće zbog velike šarolikosti kliničke slike i kliničkih, odnosno nekliničkih ishoda zaraženih. Jednostavno, neki inficirani pogodni su za razvoj bolesti, a neki nisu.

Je li pojavom neke blok-molekule imunološki sustav potpuno izbačen iz igre? Nije. Naime taj sustav vrlo je složen i uporan te se ne da baš tako pobijediti. Postoje deseci mehanizama i deseci načina obrane od nepoželjnih živih i neživih materija u ljudskom organizmu. Biološki je tako uređeno da, kada krene jedan od tih desetaka mehanizama imunološkog odgovora, oslobodi se kemikalija koja je potiskivač, blokator svih drugih mehanizama. Zašto je to tako? Zbog racionalizacije, da tom mehanizmu ne smetaju drugi mehanizmi koji troše materijale, energiju i prostor. Međutim, kad bude blokiran taj mehanizam koji je krenuo, biološki je tako uređeno da s njim bude i blokiran blokator-potiskivač drugih mehanizama. Tada krene drugi mehanizam i tako redom dok se moguće jedan od njih ne realizira u imunološkom napadu na uljeza. To je vrlo poznato načelo „feet-back“ ili „povratne sprege“ koje je vrlo zastupljeno u imunologiji. Ali kako je iz samog opisa vidljivo, jedan od najznačajnijih parametara cijelog tog procesa je vrijeme. Ako je kritična količina umnoženih virusa brža nego dolazak na red nekog uspješnog mehanizma imunološkog odgovora, stvar za organizam je pogubna. Matematički gledano jedno je od najvažnijih nezaobilaznih načela kliničke virologije jest: virusi se razmnožavaju aritmetičkom progresijom, a mogu biti pobijeđeni od uspješnog protutijela koji se počne isto tako producirati aritmetičkom, a ne geometrijskom ili nekom drugo modificiranom manjom progresijom. A za to je potrebno vrijeme! Ako ga nema dovoljno, onda, bez obzira na to što je imunološki sustav dobro reagirao, prošao je vlak. Virus je pobijedio.

I još zadnje – kakav je odnos cijepljenja i autoimunosti? Naravno da nije bez poveznice. Antitijelo protiv virusa potaknuto je vakcinom u organizmu i dugo ostaje i kad nema virusa. Povremeno se ta matrica aktivira i kad se u organizmu na nekom organu pojavi imunološki slična kemikalija koja više nema veze s virusom. A to je opet uzrok autoimunih bolesti.

Možemo li kao i u prvom slučaju to dokazati onako brutalno? Uglavnom ne možemo. Zašto? Pa iz korektnosti prema proizvođačima cjepiva nije pristojno skupljati podatke o cijepljenju, kad, kako, gdje i od čega. Naravno, postoje znanstvena, stručna istraživanja i veliki broj radova o tome. Uglavnom, da se puno ne zamaramo čitanjem, možemo odmah ustanoviti da polovica radova dokazuje da nema povezanosti, a druga polovica da ima. Tako da ih ne treba ni čitati. Ali ono što je sigurno možemo navesti kao opće načelo: nitko pametan ne očekujete da možete nešto dobiti, a da nešto ne žrtvujete. Ako među tristo tisuća cijepljenih od neke viroze dobijete jednu do dvije ozbiljne pa i autoimune komplikacije, bože moj, moramo i to prihvatiti. Mislim da su današnje brojke odraz baš tih omjera i to je korektno.

U zadnje vrijeme govori se o stvaranju umjetnih antitijela na virus u nekom drugom organizmu te njihova izoliranja iz tog drugog organizma i davanja ljudima oboljelima od tog virusa. Recimo, inficiranjem konja koronavirusom. Kako je ljudska korona za konja strani, a ne domaći virus, konj ga vrlo lako pobjedi stvaranjem antitijela. Iz konjskog seruma tehnološki je vrlo lako izolirati i odvojiti protutijela na koronu s mogućnošću da budu dana ljudima koji aktivno boluju od COVID-19. Nešto poput protuotrova na zmijski otrov. Tehnološki je slično proizvodnji zmijskog protuotrova tzv. Antiviperinum serum. Međutim zmijski otrov je stran skoro svim vrstama, a ne samo ljudima, i ljudi i konji će nakon ugriza zmije na njega stvoriti antitijela, samo je pitanje vremena. Ako mi imamo već pripremljeno protutijelo, dobili smo na vremenu, neutralizirali smo otrov mnogo prije nego što smo stvorili vlastita protutijela i mnogo prije nego što je taj otrov za nas bio poguban. U tome je korist, a ne samo u antitijelima kao takvima, koje bi i mi ljudi nakon ugriza zmije stvorili.

Kod virusa je stvar u nečemu sasvim drugome. Davanjem protutijela stvorenih eksperimentalno u drugim životinjama ubit ćemo ne samo virus nego i sve strukture u organizmu koje imaju slične molekule. Taj virus nije kao zmijski otrov stran svim organizmima pa tako i ljudskom organizmu. On je strukturiran slično kao i mnogo elemenata ljudskog organizma jer potječe od ljudskog DNK, zato je i dobio fakultativni naziv „domaći“.

Možemo reći da ćemo ubijanjem „domaćeg“ virusa antitijelima stvorenima u nekoj drugoj vrsti, gdje je on strani virus, ubiti mnogo domaćih „cigli“ koje izgrađuju taj organizam. Zato vjerujem da ipak više trebamo očekivati od cjepiva nego od antivirusnog seruma.

Na primjer, svinjsku kugu izaziva za svinje domaći svinjski virus koji nije opasan za konja jer je njemu stran i lako ga se rješava stvaranjem antitijela. Nisam čuo da je svinjsku kugu itko liječio davanjem antivirusnog seruma proizvedenog namjernim zaražavanjem konja. Zapravo, možemo slobodno raširiti priču i dalje. To bi bilo jednostavno i sjajno. Time bismo mogli teoretski liječiti svaku virusnu bolest. Samo pomiješamo vrste i viruse i izoliramo antivirusne serume. Ali ipak nije tako i to je zapravo još jedan dokaz modela o tzv. domaćim i stranim virusima za neku vrstu.

Pogledajte kako će izgledati život nakon koronavirusa:

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 11

IV
ivica.vranjic
17:49 03.08.2020.

Znači češnjak, luk, kiseli kupus, rajčica, špek, domaće kobasice, jabuke, maline, aronija, med, kupine i imam odličan imunitet.

OO
onako_ovlaš
17:03 03.08.2020.

Liječnici Odjela za neurologiju Kliničke bolnice Dubrava, njih devetero od ukupno 11, u svibnju su potpisali peticiju za smjenu svog šefa, prof. dr. Anđelka Vrce, imenujući ga za vjerojatnoga hrvatskog rekordera po broju pogrešnih dijagnoza i terapijskih postupaka sa smrtnim ishodom za pacijenta, no do danas nitko od nadležnih nije reagirao. Peticiju protiv dr. Vrce potpisali su dr. sc. Davorka Paladino, dr. sc. Trajan Ćosevski, dr. sc. Dušan Vuletić, dr. med. Lovorka Vučak, dr. med. Snježana Košocki, dr. med. Željko Klisović, mr. sc. Boris Radić, mr. sc. Željko Bočina i dr. med. Marinko Martinović. ( Novinska vijest iz 2008 godine)

DU
Deleted user
06:02 04.08.2020.

Dok su Slavonci jeli masnu svinjetinu, guščetinu, pačetinu, šarana bili su zdraviji. Onda su došli neki pa ubjedili Šokca da je to otrovno i nagovorili ga da je maslinovo ulje, morska riba zdravija, a on neuk to prihvatio. Zato je sad Slavonija puna virusa.