‘Ne moram čekati smrt da bih živio u raju, u raju već živim’

Muzgavci, lignje, škarpoći, trilje, kanoće... vade se iz mreže ovdje na rivi u Savudriji. Naša najzapadnija točka, hrvatski Cabo da Roca, poznat je po – ribarima. Tu nije ništa nova. Najpoznatiji ribar u mjestu, čovjek kojeg su gledali i na CNN-u, i u Kini, i u Japanu, i u Rusiji i tko zna gdje sve ne, jer vrtio se njegov lik na svim televizorima po cijelome svijetu jest – Danilo Latin (61). Nećemo se baviti ovoga puta Slovencima i time kako cijela susjedna zemlja ima manji broj prijavljenih ribara nego ih je u ovome malom mjestu s 40-ak duša, ali ni kaznama koje su se savudrijski ribari naplaćali, o čemu smo s našim sugovornikom razgovarali radeći krugove po Savudriji na buri u prosincu 2017., a slovenski patrolni brodovi vrtjeli se oko ribarskih čamaca, nego – turizmom na rtu. Ljetom!

Katina vrata u pet država

Kako se živi tu na zapadu Lijepe Naše?

– Ne moram čekati da umrem da bih živio u raju, ja u raju već živim. Moj pogled završava na horizontu, vlasnik sam svog vremena, a to je najvažnije – govori Latin, pa nastavlja priču o ovome slikovitom mjestu:

– Moja baka Katarina rodila se u Austriji, udala se u Italiji, živjela je na Slobodnom teritoriju Trst Zona B, udovica je postala u Jugoslaviji, a umrla je u Hrvatskoj. A samo je jedna vrata otvorila, ona svoje kuće!

Ima li tu koga da nije ribar?

– Nema osobe koja nije vezana za more...

Kako žive ribari uz turiste?

– Ponosne nas čini spašavanje ljudskih života. Ribar u duši ima solidarnost, zna ribar što je priroda i njezina moć te koliko je ona nepredvidiva. Ribar zna kako ide na more, ali nikad ne zna kako će se vratiti. Siromašni smo, needucirani za pomoć na moru, nismo ni opremljeni za spašavanje. Ali, radimo to! – kaže Latin.

Sjedimo u restoranu “Sv. Andrea”, tu ribari pričaju priče, odavde odlaze na pučinu i ovamo se vraćaju, dok je susjedni restoran “Porto” dolaze oni koji su malo više ‘šik’. Turista nekoliko na molu, bezbrižno se kupaju.

Koga ste sve spašavali?

– U jednom je razdoblju bilo i 45 intervencija godišnje... Sjećam se kada se austrijski političar Harald Fischl, šef nogometnog kluba GAK Graz, tu nasukao. Zaronio sam s maskom i perajama te desnim ramenom gurao bočno jahtu od 14 metara ne bih li je uspio okrenuti. Ribar Zlatko, koji je bio na krmi koćarice, smijao se kao blesav. Nije mislio da ću vlastiti ramenom, onako gol, samo s perajama, uspjeti okrenuti brod. Ali, drugog rješenja nije bilo... Rukama i nogama ne ide, savijaju se... Jednom sam spasio i devet jahtaša koji su se prevrnuli u regati. Među njima je bila i žena koja nije znala plivati. Priroda je, kažem moćna, kad tu zapuše tramontana, valovi se znaju dizati i do devet metara... No, eto ima lijepih noći, moja Linda i ja sinoć smo večerali na moru, u našoj koćarici, pekli srdele i trilje.

Kako ribari spremaju ribu?

– Riba se definira ustima, a na očima. Ona mora biti ukusna, ne lijepa. Pitaju me što radim sa škart ribom, a ja odgovara: “Nema škart ribe.” Uostalom, zašto bi brancin bio vredniji od srdele? To je imidž. Sit si i od jednog i od drugog, zar ne? – poentira Latin.

Spuštamo se do svjetionika.

– Ljudi danas više ne znaju značenje svjetlosti, za mog djeda Ivana i oca Petra, u tom crnilu, u doba kada nije bilo javne rasvjete, imati kao ribar svjetlo koje ti garantira orijentaciju bilo je spas. Naši su stari ovdje poštovali taj svjetionik više nego mi danas ne znam koju osobu iz javnog života. Svjetionik je imao poštovanje... Radi od 17. travnja 1918... – govori Latin.

Tu leži 35 stoljeća star brod

U mjestu ribara i svjetionika turista ima. Neki su u kampu Veli Jože, drugi u kampu Savudrija. I Kempinski je u blizini, svojedobno najbolji hotel na Jadranu, tu se i golf igra. No, u ovom je kraju najzanimljivija plaža u Zambratiji, uvali pokraj Savudrije. Na tri metra ispod kupača je brod star 35 stoljeća. Nije greška, brod star 35 stoljeća. Najstariji brod na Mediteranu, šivani... Od toga bi se u ovom kraju mogao (i trebao) napraviti mamac. Spektakl. Pa tko to ima? A šutimo...