Nije pametno zanemariti neki psihološki problem, ali ni ići topom na muhu

Dragi moji čitatelji, hvala vam što ste me svojim pitanjima potaknuli da dodatno objasnim dileme o tome kada, kako i kome se obratiti u slučaju nekih psihičkih smetnji.

Možda vas je na ta pitanja dodatno potaknuo i savjet koji ste čuli ili pročitali koji kaže: Ako se namjeravate obratiti psihijatru – još jednom pametno razmislite.

Za pametno razmisliti treba biti pametan i moći razmišljati.

Ali nisu svi ljudi koji imaju psihičke poteškoće u stanju pametno razmisliti.

Psihičke poteškoće ponekad oštete našu sposobnost pametnog razmišljanja. A možda ni prije njih nismo imali dovoljno sposobnosti, znanja, iskustva, samopouzdanja... da bismo pametno razmislili o sebi. Neki bi mogli pametno razmišljati, ali je emocionalni život napravio buru koja ih u tome sprečava.

U napadu psihoze, teške psihičke bolesti u kojoj vidimo, čujemo i osjećamo stvari koje nisu u skladu sa stvarnošću, moramo se obratiti liječniku, a gotovo u pravilu ne možemo ni vrlo pametno pa ni srednje razumno razmisliti. Upravo zato moramo nešto poduzeti jer ne možemo pametno razmisliti. Čovjek i jest, između ostaloga, u psihozi jer nije u stanju dovoljno pametno razmišljati. U pravilu takav čovjek ne zna da je u psihozi. Njegova okolina obično bolje od njega vidi da nešto nije u redu. Za osobe u psihozi često prvu, istinabog laičku, dijagnozu postavlja član obitelji, prijatelj, kolega na poslu.

Takvu laičku dijagnozu treba stručnjak ili potvrditi ili odbaciti. Ali onaj koji je u psihozi, pa čak i onaj koji je u teškoj neurozi ne želi često ići liječniku jer ne vidi svoj problem kao bolest. Nagovoriti osobu koja se ne želi liječiti težak je i delikatan posao. „Tebi treba liječenje! Pođi k psihijatru!", to su rečenice koje se često dožive ne kao roditeljski ili prijateljski savjet, nego kao uvreda.

Bolesnik se često tome opire, ne vjeruje da je savjet dobronamjeran, tj ne može pametno razmišljati. Osoba koja je toliko bolesna da je opasna za sebe ili za okolinu može biti i silom privedena u bolnicu nakon što je stručnjak pregleda. Ako ostane dilema, treba tražiti i drugo mišljenje kod drugog stručnjaka, pa i cijeli konzilij se može sastati (i sastaje se, na primjer, zbog naloga suda) da bi se ispravno zaključilo je li netko bio neuračunljiv u času kad je počinio neko djelo. Ili je možda bio uračunljiv tj. napravio je djelo svjesno i zločesto, a ne nesvjesno i psihotično.

Ali ponekad se ni obitelj ne može odlučiti što napraviti i mora se savjetovati ne samo s liječnikom opće prakse nego i s psihologom.

Nije pametno zanemariti problem ni okretati od njega glavu, ali ni ići topom na muhu. To meni izgleda psihologično, a vama?

>>Nemojte ustajati na lijevu nogu, započnite dan brinući se o sebi, ali i o drugima