Ujedinjeni narodi 2. travnja 2008. godine proglasili su 2. travnja Svjetskim danom svjesnosti o autizmu.
Cilj obilježavanja ovoga dana je skrenuti pozornost javnosti na sve veći problem ovoga složenog poremećaja koji se kod pojedinaca najčešće razvije u prve tri godine života i uglavnom traje do kraja života.
Autistične osobe imaju teškoće u komunikaciji i socijalnim odnosima te se opiru svakoj promjeni navika.
Njihovo ponašanje obilježava nezainteresiranost za druge, mehaničko ponavljanje pojedinih pokreta ili radnji te neuobičajeno vezivanje za neki predmet. Osobe s autističnim poremećajem imaju niz životnih teškoća. Primjereni edukacijski pristupi pružani tijekom cijelog života, podrška obiteljima i stručnjacima koji su uključeni u tretman te pružanje odgovarajućih usluga i pomoći u okviru zajednice uz poticanje pozitivnog stava u društvu mogu poboljšati kvalitetu i dostojanstveniji stil života ovih osoba.
U povodu obilježavanja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu, udruga Roda - Roditelji u akciji, objavili su na svojoj Facebook stranici inspirativni tekst majke Daliborke s jakom porukom koju prenosimo u cijelosti, a koja je u tek nekoliko sati postala pravi internetski hit:
"Danas šutim u nadi da će moje misli napokon doprijeti do cilja. Šutim za osobe koje ne mogu reći ništa, a znaju i osjećaju sve.
Dugo sam godina glas, krik, osmijeh, očaj, radost i bol.
Ne zanimaju me fine nijanse dijagnoza koje ih izvana određuju. Ne zanima me što je do njih dovelo jer znam da se ne mogu izliječiti.
Ne zanimaju me statistike o kojima me pitate. Moje dijete nije broj, nije dijagnoza, nije društveni problem niti roditeljska sramota. Moje je dijete čista ljubav i teška borba, radost, upornost, najsnažniji vrisak iz dubine.
Zamislite se u njegovoj koži.
Pojačajte zvukove, prenagle pokrete, usputne šumove, nepredvidive reakcije ljudi, lavež psa, škripanje kočnica, lupanje potpetica po asfaltu – sve u isto vrijeme. Osjetite neizdrživu etiketu na ovratniku svoje košulje, grebanje prečvrstog trapera i asimetrično sašiven porub na rukavu koji morate ispraviti. Pokušajte suspregnuti nemir mišića koji vas tjeraju na gibanje, vrtnju, okretanje, lepršanje.
Hodajte tako kroz svijet.
Pokušajte zamisliti strah, ljutnju, radost, čežnju; glad, žeđ, vrućinu, hladnoću; želju za ljubavlju, želju za utjehom.
Nije teško.
A sad zamislite da ništa ne možete iskazati riječima.
Zato danas šutim.
Za Enu koja tri godine nije vidjela svoju sobu jer za nju ovdje nema odgovarajuće skrbi. Za Luku koji se odselio iz Osijeka tražeći bolji svijet. Za Kristiana koji živi kroz virtualne svjetove, ali se teško snalazi u ovom stvarnom. Za Luciju koja je pročitala sve lektire, ali ne može pohađati školu jer ne postoji niti jedna koja odgovara njezinim potrebama. Za Keinetha, talentiranog slikara, koji je promijenio 7 učiteljica. Za Simona koji ne može ići u pretrpanu školu jer je u njoj previše podražaja koji ga uznemiruju. Za Svena kojemu samo treba asistent u vrtiću. Za Marina, nevjerojatnog umjetnika – kipara. Za Filipa koji obožava knjige i znanje, ali mu je teško slušati učitelje. Za Gregora koji ima fotografsko pamćenje, ali nije u stanju povezati činjenice, niti zavezati vezice na tenisicama.
Da mogu iskazati sve svjetove skrivene u svojoj nutrini, rekli bi vam:
Osjećam bol, ali ne mogu ti reći da me boli.
Osjećam strah, ali ne mogu ti reći da se bojim.
Osjećam tugu, ali ti je ne prepoznaješ.
Osjećam užas, ali ne mogu ti reći zašto vrištim.
Razumijem sve, ali ne mogu učiniti ono što tražiš od mene.
Čujem sve što govoriš o meni, ali ne mogu ti uzvratiti riječima.
Osjećam ljubav, ali ne mogu ti reći da te volim.
Danas šutim jer sam umorna od riječi. Od pogleda, objašnjavanja, okretanja glave. Šutim za sve zarobljene u svome svijetu jer su neodvojivi dio mene.
Mama Daliborka
>>Biciklom će obići 7 gradova kako bi senzibilizirala javnost o autizmu