Marokanski iscjelitelj Mekki Torabi, ispraćen mnoštvom okupljenim na zagrebačkom aerodromu Pleso, od kojih je većina s njim bila i proteklih mjesec dana, u ranim jutarnjim satima napustio je Zagreb.
- Dobro jutro i hvala vam što ste došli, zahvalio je Makki preko Asada Sabo Ajela svog sponzora i organizatora njegova posjeta Hrvatskoj dodavši kako će se brzo vratiti, prema najavama organizatora već u travnju iduće godine.
Iako je Mekki planirao okupljenima dati zajednički tretman, kako obično tretira vodu, gomila željna njegova čudesnog dodira uspjela ga je toplinom i riječima ljubavi i zahvale potaknuti da ipak svakome pojedinačno da zadnji dar.
No, nije samo Mekki dijelio darove, jer mnogi su sitnicama pokušali barem na neki način uzvratiti iscjelitelju. Tako Torabi sa sobom u Maroko nosi i malu hrvatsku zastavu koju je Žarko Mrđin čuvao iz domovinskog rata.
- Studirao sam medicinu i znam što govorim. Operirali su mi cistu u desnom sinusu, no tek kada sam došao kod Mekkija uspio sam "prodisati". Nakon što ode, ponovno mi se znaju vratiti problemi, no čim popijem vodu koju je tretirao, stanje mi se poboljša, objašnjava Mrđin dodajući kako mu ta zastava puno znači te ju je baš zbog toga odlučio pokloniti Mekkiju.
Žarko nije jedini koji se emotivno vezao za ovog dobročinitelja. Marija Kovačić kojoj su osteoporoza i desni kuk otežavali život sve dok nije došla Mekkiju nije mogla suspregnuti suze kada ju je Mekki zagrlio prije nego se uputio u zagrebački aerodrom.
- Samo ljubav Mekki, samo ljubav. Hvala ti, ponavljala je Marija u Mekkijevim rukama.
Dobro raspoloženje vladalo je među okupljenima i dok se čekao dolazak iscjelitelja, čak ni onima teže bolesnima nije bio problem doći prije 7 sati kako bi se pozdravili s njim. Većina se njih pozna jer su zajedno danima boravili na Zagrebačkom velesajmu gdje je Torabi posljednjih mjesec dana liječio pridošlice.
- Svaki dan smo dolazi, od prvog dana. Čim me vidio znao je dijagnozu, priča Boris Mikuš i pokazuje gdje je Mekki položio ruke kako bi mu iscijelio nogu koju su liječnici već željeli amputirati, no nakon tjedan dana svakodnevnih tretmana kod Torabija nikakve potrebe za amputacijom nije bilo.
Slična je priča i Jasne iz Zagreba koja je bila među težim slučajevima, no sada s blistavim osmijehom prepričava kako joj je Mekki pomogao u borbi s karcinomom.
- U petom mjesecu počela sam dolaziti i tada sam bila dvanaest puta, a u posljednjih mjesec dana 27 puta. Još nisam bila na pretragama koje bi mi potvrdile ono čemu se nadam, ali vidljivo mi je bolje, baš osjećam olakšanje i znam po nekim konkretnim stvarima da sam dobro - objasnila je Jasna.
Teška bolest i daleki put nisu spriječili Zoru Slišković da dođe iz Bosne potražiti Torabijevu pomoć.
- Voljela bih da sam mogla doći na više tretmana, no nažalost bila sam previše slaba tako da sam ga vidjela samo sedam puta. I njegov pomoćnik nam je rekao da za teže slučajeve treba više dana, tako da se sigurno vraćam u travnju ako će ponovno doći u Zagreb - objašnjava Zora s novom nadom koju je dobila nakon susreta s iscjeliteljem.
@ laki smiješan si kao infarkt...