"Nemoguće je opisati osjećaj kad 'začepim gubicu' svima koji su mi rekli da ja to ne mogu!"

Zvonimir Prpić, zvan Prpa, ima 45 godina i cijeli se život bavi nekakvim sportom, a nedavno je savladao – triatlon! Iako se ne može reći da je super fit, s obzirom na uredski, sjedilački lifestyle, uspio je u svojem naumu. Kako piše ITGirl.hr, ekipi koja ide na utrke, važan je motiv u glavi – volja, razlog, što god. Nešo sasvim osobno u glavi, uz nezaobilaznu fizičku spremu.

Odradio je protekli vikend HALF TRIATLON u Poreču: 1900 metara plivanja pa 90 km bicikla i nakon toga 21 km trčanja. Organizator je klub SWIBIR.

Zvonimir kaže kako mu nije bila namjera baviti se triatlonom, jednostavno nije više mogao igrati nogomet pa je rekao prijatelju da bi naučio pravilno plivati jer ga je to oduvijek zanimalo. S obzirom na to da je on u Triatlon klubu SWIBIR, tako je sve počelo:

– Prvo sam došao na bazen i jedva preplivao u, ne znam kojem stilu, na drugi kraj. Sve zajedno, pripremao sam se tri mjeseca, 4 do 6 puta tjedno sam trenirao – trčanje, bicikl i plivanje u Jarunu ili na bazenu Mladost.

Pomagao mu je prijatelj koji je u top-formi i stalno ide na utrke. No, kako je krenulo intenzivno plivanje, tako je i Zvonimiru, slušajući ljude i njihova iskustva na treningu, rasla želja da ide na trku. Ipak, često si je postavljao isto pitanje:

– Na svakom treningu sam se pitao, što mi je ovo trebalo? Treninzi su mi bili naporni, pogotovo trčanje. Kada sam počinjao s plivanjem, nisam doslovno mogao izaći iz bazena od umora u rukama.

Naravno, treniranju je morao prilagoditi i prehranu: 

– S obzirom na to da je meni na prvom mjestu završetak utrke (krajnji rok je 8 sati), nisam nešto specijalno mijenjao prehranu, samo malo više voća i ponekad laganija hrana navečer, a budući da su treninzi naporni, stalno sam zapravo bio gladan.

Napredak je bio spor, ali se itekako primijetio. Recimo, što se tiče plivanja, od "jedva dođem na drugi kraj bazena a da se ne utopim" dospio je do 1900 m u 48 minuta, što je za njega izvanredan uspjeh i jako je ponosan. Slično je i s biciklom: od "umorim se s posla do doma" dospio je do 90 km bicikliranja poslije 1900 m plivanja bez ikakvih problema. Trčanje mu je bila najslabija karika, ali je napredovao tako da je nakon plivanja i bicikla odradio polumaraton za 2 sata i 25 minuta, s tim da nikad prije nije takvu dionicu prešao u komadu, čak ni pješke:

– Na polumaratonu sam trčao oko 70%, ostalo sam prehodao. Na početku utrke bio sam u šoku kada je krenulo plivanje, jer se u masi ljudi koji te udaraju rukama i nogama moraš izboriti za svoj dio prostora, ali sam se nakon 100, 200 metara smirio, uhvatio ritam i odradio trku bez imalo muke i problema. Nakon toga rutinski sam i s velikim guštom odradio bajk utrku kroz predivna istarska sela. Trčanje je bilo, neću reći mučenje, ali bilo je teško. Ali želja za završetkom utrke je veća nego išta drugo.

Zvonimir kaže kako ovakvu utrku nije moguće odraditi bez pravog motiva u glavi. Potreban je motiv za treninge, a trka je samo još jedan trening, no malo jači. Budući da mu je to bila prva utrka, nije znao što može očekivati i je li se dobro pripremio. 

Tijekom utrke najčešće je jeo gelove i banane te pio izotonik i vodu, a bolovi su, nažalost, bili sastavni dio:

– Prvo me na 60. kilometru bicikla počela boljeti stražnjica, pa sam odmah popio tabletu protiv bolova, a kad sam krenuo trčati, onda i leđa, od bicikla, naravno... ali onda je to prestalo.  Dan nakon utrke bolio me svaki mišić na nogama i koljenima, i od prevelike težine. Imam 94 kilograma, na 180 cm visine. Za drugu trku idem skidat kile – poslije Nove godine kreće pojačani trening, a do onda lagani treninzi. Sljedeća utrka je u proljeće, samo još ne znam gdje, ima ih na sve strane. Trenutačna je opcija da idemo u Kotor u Crnu Goru.

Na kraju je zaključio kako je triatlon sam po sebi težak i naporan sport, odnosno tri sporta, ali osjećaj kad se utrka završi i kad "začepiš gubicu" ljudima koji su mu u lice rekli da on to ne može, to je osjećaj koji je nemoguće opisati:

– Još jedna stvar, a koje nisam bio svjestan, u triatlonu te svi podržavaju, nije kao u većini sportova, prvak svijeta će te bodriti, nepoznati ljudi uz stazu... ma svi sve podržavaju. Na ovoj trci sam upoznao ljude iz raznih dijelova Hrvatske i ostao s njima u kontaktu. Sve u svemu, predivno iskustvo!