Otkako je moj tata poginuo na Velebitu, nemam ni za lijekove

Tog 5. veljače 2009. cessna je krenula na svoj posljednji let, zaustavljen negdje u vrletima Velebita, a četiri su obitelji zavijene u crno. Jedan od pilota, čiji su posmrtni ostaci nađeni tjednima nakon pada zrakoplova, bio je i 63-godišnji Gerd Govejšek, a njegova tragična pogibija slomila bi i jače nego što je njegova kći jedinica, oboljela od multiple skleroze. Petnaest mjeseci nakon tragedije, pilotova se kći Astrid Orešković dugo premišljala prije nego što je odlučila svoju priču podijeliti s javnošću. Nemoć je ipak nadvladala ponos.

Prepuštena sebi

– Bila sam jako povezana s ocem, a otkako sam se prije devet godina razboljela, bio mi je i otac i majka i najbolji prijatelj. Uvijek se brinuo da mi ništa ne nedostaje, pomagao financijski za hranu i režije, no kada je poginuo, ostala sam prepuštena sebi i svojoj bolesti – započela je svoju ispovijest 39-godišnjakinja iz zagrebačkog naselja Rudeš.

Njezina je agonija počela 2001., kada je primijetila da više ne vidi na desno oko. Pretrage kod neurologa pokazale su da je riječ o multiploj sklerozi, o kojoj dotad ništa nije znala. Prvu godinu provela je u bolnici, a život joj se raspao preko noći. Posao u privatnoj tvrtki, gdje se dotad bavila knjigovodstvom i prevođenjem, više nije mogla obavljati, a počela je i njezina privatna kalvarija koja je ubrzo završila razvodom. Nuspojave bolesti, koja je posljednjih godina prolazila različite faze, otežavaju joj normalan život.

– Desnu stranu tijela ne osjećam, zanosi me u hodu, muče me utrnulost i vrtoglavica, a često i inkontinencija – požalila se Astrid koja je zbog trajno izgubljene radne sposobnosti još od 2005. godine u invalidskoj mirovini. Prima mjesečnu naknadu od 1414 kuna, što je, uz gradski dodatak za umirovljenike od 200 kuna, njezin jedini prihod. Novac je to koji je jedva dostatan za režije i hranu, stoga nema za lijekove. Dosad je liječena kortikosteroidima koji se nalaze na listi lijekova HZZO-a, no kod nje su uzrokovali niz štetnih nuspojava. Lijek koji umanjuje simptome njezine bolesti je Octapharmov imunoglobulin octagam koji mora u cijelosti platiti, a za to joj je potrebno 25.000 kuna godišnje. I tako se za Astrid zatvorio krug nemoći.

Želi raditi, ali...

– Premda govorim engleski i njemački jezik, dobro baratam računalom i imam silnu želju da svoje duge dane skratim bilo kakvim poslom, ne mogu si priuštiti da zbog honorara ostanem bez invalidske mirovine. Ona je mala, ali je sve što imam – rekla je Astrid koju su životne tragedije prisilile da dobre ljude od srca zamoli za pomoć.