Pakao anoreksije: Želim jesti i živjeti, ali moram pobijediti samoga sebe

Vedri 13-godišnji odlikaš Luka u svibnju ove godine poželio je skinuti dva-tri kilograma viška, “šlauf” na trbuhu, kako bi bolje izgledao na moru, no njegova se dijeta otela kontroli. Luka, koji pohađa osmi razred jedne virovitičke osnovne škole, danas se liječi od anoreksije, a s 58 kilograma, koliko je imao kad je počeo dijetu, u najtežem je razdoblju spao na 48 i završio u KB “Sestre milosrdnice”. Tamo mu je, kaže, uz potporu brižnih liječnika, među kojima izdvaja dr. Žaju Franulović, i stalnu obiteljsku podršku, pružena nova prilika za život.

Šest kilograma u šest dana
Luka i roditelji Veronika i Robert odlučili su progovoriti o teškom iskustvu – o anoreksiji, psihološkom poremećaju prehrane kojemu su jedini lijek potpora, psihoterapija i volja za životom. Luka se ubraja u samo jedan posto muškaraca koji pate od ovog poremećaja.

– Najprije sam počeo preskakati doručak te smanjio količinu hrane za ručak i večeru – sjeća se Luka, koji je svakodnevno vježbao i pio mnogo tekućine.
– Roditelji bi ujutro bili na poslu, pa nisu vidjeli da ne jedem. I međuobroke, koje smo zajedno dijelili, poslije sam izbacio. Polako sam gubio apetit, a kilogrami su se topili – priča Luka, koji je u mjesec dana s lakoćom skinuo četiri kilograma. Roditelji, navikli da Luka povremeno zaboravi jesti kad je posvećen jednom od svojih hobija, počeli su primjećivati da se nešto događa.

– Kad sam skinuo četiri kilograma, odlučio sam stati, no tada je sve krenulo nizbrdo. Moje se tijelo pobunilo. Želio sam jesti, ali hranu nisam mogao progutati. Stala bi u grlu, a ako bih zalogaj i progutao, morao bih ga povratiti – kaže Luka. Otac Robert dodaje: – Potražili smo pomoć liječnika. Bilo je svakakvih ideja i objašnjenja. Nalazi su pokazivali blagu slabokrvnost, no ostalo je bilo u redu. Objašnjavali su da je Luka u pubertetu, da se možda zaljubio. Predlagali su nam da idemo u duge šetnje, da mu povećamo apetit – sjeća se Robert te dodaje da su obroci za cijelu obitelj prolazili u suzama.

– Jedan je zalogaj žvakao petnaest minuta! Bili smo očajni – poručuje mama Veronika. Isprobala je sve recepte, molila Luku da jede, brojila zalogaje. No kosti njihova djeteta počele su se nazirati ispod majice. Na šest dana poslali su ga k baki i djedu u Rijeku misleći da će mu klima i drugo okružje možda pomoći. Ali nije.

– Ondje mi je bilo najgore. Nisam mogao pojesti ni komadić. Želio sam biti dobro, da ta smjesa u ustima prođe kroz grlo, ali je nisam mogao progutati. Šesti sam dan zvao roditelje da dođu i vode me u bolnicu. Plakali smo svi, i sestra, baka, djed, tetke – sjeća se Luka, koji je u šest dana izgubio još šest kilograma i bio tako slab da je jedva stajao na nogama. Roditelji, ne želeći čekati ni sekunde, odveli su ga u KBC “Sestre milosrdnice”, gdje mu je dijagnosticirana anoreksija i gdje su mu objasnili da je uzrok psihološke prirode. Nakon 20-ak dana u bolnici počeo se oporavljati.

– Ja želim jesti, nisam od onih koji odbijaju hranu, no tijelo me ne sluša. Ne bojim se da ću biti debeo, štoviše, želim “nabaciti” nekoliko kilograma. Sam sebe u puno toga moram uvjeriti, pa i to da mogu gutati, no mnogo toga ponovno moram “programirati” – napominje držeći čašu s napitkom u kojemu je dodatak vitamina.

Jaka želja za životom
Danas ima 53 kilograma, problemi s gutanjem gotovo su nestali. No do normalne težine mora dobiti barem još devet kilograma. Mama je u međuvremenu dala otkaz kako bi bila sigurna da pojede svaki obrok.

– Svaki dekagram koji dobije za nas je mala pobjeda, sretni smo jer mu je želja za životom jaka i jer imamo jedni druge. U bolnici smo viđali mlade koji odbijaju jesti, odbijaju živjeti, odbijaju pomoć. Luka želi jesti, bezbroj ga stvari zanima, snažan je. Samo oni koji ovo prolaze mogu znati koliko je teško kad ne možeš pomoći vlastitom djetetu, koje kopni pred tvojim očima – držeći se za ruke kažu Veronika i Robert.