Na ninskoj plaži Ždrelac srećem – surfere. Imaju ručnik, daske i zmajeve. – Dečki, je l’ slušate Beach Boyse – pitam prvo što mi padne na pamet.
– Beach Boyse? Ne, mi slušamo bećarce – smiju se.
Surferi koji slušaju bećarce, vjerojatno jedini na svijetu. Dečki su iz Osijeka, a Slavonci se vole šaliti. Okrećemo vjetar na vesele teme. Žaliti se da puše nema smisla jer zbog toga su kite-surferi u Ninu.
Zmaj velik kao garsonijera
– Ja sam Ivan, ovo je Filip, on Lovre, a ovo Marin – upoznajem se s njima, a pitam kako dečki s daskom prolaze kod djevojaka.
– Cure više vole nas od nogometaša. Na nogometaše su navikle, mi surferi smo im egzotika – šale se Slavonci.
U surferski raj između Zadra i Vira došli su na dva tjedna, to im je godišnji odmor.
– Vjetar je u Ninu idealan, more je plitko, a mjesto raj. Problem je samo što se, kao početnik, znaš nagutati vode – kaže Ivan.
Lovre dodaje:
– Meni je i stražnjica stradala, plitko je more, a često završim na njoj. Stisnem zube.
Govore mi kako profesionalci, dečki koji se kuže u taj sport, u Ninu znaju otići i više od 30 metara u zrak. Povuče ih zmaj.
– Treba nam vjetar, maestral ili bura, i dobra volja – kažu i maštaju kako će jednog dana na Cape Verde, u Zelenortsku Republiku. Njihov instruktor, domaći Filip, priključuje se razgovoru.
– Veličina zmaja za kite-surfing može biti i poput garsonijere, ima ih i od pet do 20 kvadratnih metara! Razlika između snowboarda i kiteboardinga je što na snijegu imaš samo dasku pa razmišljaš o nogama, a tu se rukama boriš i sa zmajem, ali nauči se lako, već nakon osam sati vježbe hvataš osnove – govori Filip.
Društvo kaže kako je i Richard Branson, vlasnik Virgina, fan kite-boardinga.
– Kad nije u svemiru, on surfa. Ima i fotografija kako je surfao, a na leđima mu gola djevojka.
Ostavljam ih na vjetru i odlazim nekoliko stotina metara do Solane Nin, muzeja soli na otvorenom.
– Nekad je ovdje bila antička luka, a Nin je poznat i po brojnim rimskim vojnicima koji su se ovdje iskrcavali. Plaćali bi ih inače u zlatu, ali u Ninu su dobivali plaću u soli. Tada je grumen soli vrijedio kao grumen zlata, jer se sol nije koristila samo kao začin, već je bila i poput primitivnog frižidera, s njome se hrana konzervirala – objašnjava Josipa Komina (31) iz muzeja.
Znači, kilogram soli vrijedio je isto kao i kilogram zlata?
– Da, točno.
Pošto je kod vas kilogram soli?
– Sedam kuna.
– Šteta da nisam iz Zagreba ponio kilogram zlata da se mijenjamo – šalim se. – A koja je razlika između Ninske solane te onih na Pagu, Stonu ili Tuzli?
– Tu je sve prirodno, dobiva se sol na prirodan način, iz morske vode, u bazenima se vodi postupno mijenja salinitet. Jedina smo solana na Jadranu koja je od EU dobila ekološki certifikat pa je naša sol ekološki proizvod, a ponos je cvijet soli koji se može koristiti i za deserte, ali se ne smije termički obrađivati – govori Josipa. Bazene soli razgledavaju Talijani, Nijemci, ima i nekih Amerikanaca.
Afrički flamingo u posjeti
– Zimus je u posjeti bio i afrički flamingo, odmorio se – kažu u solani staroj više od 1500 godina, u kojoj se i danas sve radi ručno. Čak se sol i pakira ručno.
– Nema stanovnika Nina koji ovdje nije odradio barem jednu sezonu. Ovi su bazeni soli mjesto na kojima su se mnogi upoznavali, pronalazili svoje bolje polovice, poslije se vjenčali... Zarađivali. Zanimljivo je i da su se nekada žene ovdje koristile lopatama, one su bile zadužene za fizički rad – kažu u solani.
A dečki? Oni su gledali?
– Ne, gurali su vagone sa soli, a to je bio teži posao. Cijela je solana i danas povezana malom željezničkom prugom. Kada bi zaradili novac, kupili bi čizme, a oni koji još nisu imali dovoljno novca, ti bi neko vrijeme radili bosi. Srećom, danas žene više ne koriste lopatu – kažu u Ninu.
Oko nas više od 120 bazena na 55 hektara, radoznali klinci imaju najzanimljivija pitanja. Jednu je djevojčicu zanimalo kolika je temperatura morske vode u fazi kristalizacije. Mene je zanimalo koliko treba mora ispariti za, recimo, posoliti juhu.
– Za milimetar soli treba osam milimetara mora.
>>Najbolji turistički taksist iza sebe je ostavio tri milijuna kilometara