Porod iz snova za majku i bebu

Daleko od gužve i buke na odjelima za rodilje i neizvjesnosti uz liječnike koji ponekad jedva progovore s majkom u trudovima, 37-godišnja umjetnica Elena Skoko rodila je svoju predivnu djevojčicu Koko gotovo na drugom kraju svijeta, ali u uvjetima o kakvima je sanjala.

U četvrtom mjesecu trudnoće, nakon nekoliko ginekoloških pregleda, Elenu je uhvatila bibliografska groznica. U samo nekoliko mjeseci pročitala je četrdesetak knjiga o porodu, roditeljstvu i bebama, pri čemu je shvatila prednosti prirodnog poroda nad onim kojemu većina žena po inerciji podliježe.

- Pogledala sam dokumentarni film “The Business of Being Born” i prvi put vidjela kako izgleda prirodni porod koji se ne odvija u bolnici i ne slijedi filmski scenarij - mama juri u rodilište i nakon vriske i muke izlazi beba kojoj režu pupčanu vrpcu, hvataju je za noge i pljuskaju po guzi pa je peru, mjere, kontroliraju, bockaju i tek onda daju mami da je pogleda nakratko i načeka se da je ponovno vidi. Dokumentarac prikazuje razna rođenja u New Yorku u kućnoj atmosferi, uz babicu, kao nekada. Neki su porodi u vodi, neki u čučnju, neki stojećki, ali svaki je manje dramatičan, iako intenzivan, na vrlo dostojanstven način.

Bebe izlaze tako jednostavno i prirodno. Mame, čija su lica ozarena, a ne izmučena, odmah ih uzmu u naručje i tamo ostanu dugo vremena - kaže Elena i prisjeća se kako je i njezina baka četiri kćeri rodila u toplini vlastitog doma uz suprugovu podršku.

Pod dojmom filma sve je ozbiljnije počela razmišljati o tome je li porod u bolnici jedini i pravi način.

- Polako sam počela shvaćati da je veći rizik roditi u bolnici nego doma jer su statistike zabrinjavajuće. Kao prvo, sve je veća mogućnost kirurške intervencije, bilo u obliku carskog reza bilo epiziotomije. Zatim su tu razne metode induciranja trudova, kao ubrizgavanjem umjetnog oksitocina koje kao nuspojavu ima pojačavanje bolova i prekidanje prirodnog procesa koji čini da se rodilja i beba uzajamno koordiniraju i zajedno zapravo dovode do bebina izlaska.

Elena je odlučila kako u porodu svoje kćeri želi biti aktivan sudionik, a ne nemoćni i pasivni pacijent zbog čega je sljedeći korak bio kontaktirati Ibu Robin Lim, zapadnjačku primalju u Ubudu.

- Ništa joj nisam morala govoriti jer su se od prve njezini stavovi potpuno slagali
s mojima. Vrlo nam se svidjela. Govorila mi je o svemu onome o čemu sam čitala, uključujući “lotus birth” koji podrazumijeva nerezanje pupčane vrpce i neodvajanje
novorođenčeta od njegove posteljice dok se pupčana vrpca sama ne osuši i odvoji.

Odluka koju bi mnogi preispitivali iz raznih razloga pokazala se najboljim mogućim odabirom. Elena nije prošla ponižavajuće klistiranje i brijanje prije poroda. Nije trudove morala provesti na krevetu s raširenim podignutim nogama. Nakon obilnog doručka i ručka, neko vrijeme dok je osjećala trudove je šetala, a zatim ležala u miru svoje sobe sa suprugom, a kada je vrijeme došlo, premjestili su je u kadu.

- Najbolje sam se osjećala kad sam sjela naslonivši se leđima na rub kade i pritisnuvši nogama kameni zid i stijenke kade ispred sebe. Iz te se pozicije nisam makla dva sata, tako mi je bila ugodna. Dva sata je moja babica sjedila na kadi ispred mene, gledajući me smireno i razgovarajući sa mnom kao da smo na kavici. Koko se rodila sa 2,7 kg i moj je perineum ostao netaknut – prisjeća se Elena kojoj je najdojmljiviji trenutak koji će zauvijek pamtiti onaj kada ju je Robin uputila da rukom dotakne vulvu iz koje je virila glavica malene Koko.

Nakon nekoliko minuta izašla je uz blage trudove i posteljica, a ono što posebno veseli roditelje malene Koko je da njihovu bebu nitko nije zasljepljivao jakim svjetlom, kapao joj kapljice u oči, bockao je u petu, vadio joj krv, prao je, cijepio i na kraju krajeva odnio u nepoznato daleko od njih. Naravno, da je bilo potrebe za intervencijom, babica bi to odmah i učinila, no Robin smatra da, ako je beba naočigled zdrava, prioritet treba biti veza između majke i bebe, a ne statistike.

Posteljicu bogatu hranjivim sastojcima sačuvale su u krupnoj soli kako bi je kasnije mogli koristiti kao lijek za Koko, čekajući još dva dana da se pupčana vrpca sasuši i otpadne.

- Nisam znala da beba veliki dio svoje krvi nakon što se rodila još uvijek prima kroz
posteljicu koja joj još neko vrijeme šalje hranjive sastojke i kisik. Zadnji val krvi koji posteljica šalje bebi pun je željeza. Lišiti novorođenče toga važnog sastojka režući odmah pupčanu vrpcu znači oduzeti mu ono što mu pripada – objašnjava Elena dodajući kako je svojoj kćeri željela pružiti sve, a i sama kaže da, kada se osjeća umornom i slabom, popije malo praha placente s vodom koja u takvom obliku može stajati i do tri godine.

Elena vjeruje kako svaka majka i njezino dijete moraju trenutak rođenja pamtiti kao predivno iskustvo započinjanja novog života i to je jedan od glavnih razloga zašto je svoju priču željela podijeliti sa svim ženama.