Postajemo li nepismeni? Ni jedan jedini maturant ispit iz hrvatskog nije riješio 100 posto

Engleski, njemački, pa i francuski jezik, i to na višoj razini, hrvatski maturanti znaju za odličan, ali muku muče s materinskim jezikom.

U znanju hrvatskog podbacuju – toliko da na najvažnijem ispitu, onom o kojem im ovisi kraj srednjoškolskog obrazovanja, nakon isteka vremena pisanja ispita, predaju prazne listove.

Ne skrivaju maturanti – esejski dio obveznog predmeta na maturi najteži im je, sadržaji književnih djela pomiješaju im se, nerazumljivi su im, većina ih nikad nije ni pročitala, a poezije se groze. Mantra im je u noći prije pisanja ispita hrvatskog jezika: “Samo da u zadatku ne dobijemo pjesnike.”

A baš dvojica pjesnika – Omišanin Josip Pupačić i velikan Antun Branko Šimić, koji je svoju prvu zbirku pjesama objavio u 15. godini – “krivci” su za poražavajuće rezultate mlade generacije koja se ovo ljeto borila za ulazak u akademski svijet. Štoviše, ovogodišnjih 1700 maturanata strukovnih škola, od ukupno 8873, koliko ih je biralo osnovnu razinu obveznog hrvatskog jezika, nisu znali napisati ni jednu jedinu riječ u esejskom zadatku usporedbe pjesama “Zvijezda da mi je biti” i “Opomena”, pa čak ni to da dvije pjesme povezuje jednak motiv. Predali su prazne listove. Što je još gore, nisu samo strukovnjaci u “blaženoj nevinosti s hrvatskim jezikom” jer, od sveukupnog broja pristupnika osnovne razine ispita iz materinskog jezika, jedinicu je, pa time i službeni pad na maturi, imao svaki treći pristupnik.

I dok maturanti posljednje dvije godine sve glasnije komentiraju da je esejski dio ispita iz hrvatskog jezika uvijek teži na osnovnoj nego na višoj razini, ovogodišnji rezultati prvi su put, u devet godina koliko se u Hrvatskoj provodi matura, pokazali kristalno jasno čitalačku nepismenost učenika koja se ne odnosi samo na ovogodišnju generaciju. Štoviše, obuhvaća i njihove prethodnike, pretpostavljaju provoditelji maturalnog ispita, u gotovo jednakom omjeru – neznanja.

Čitanje s razumijevanjem

A što je izdalo ovogodišnje maturante, ujedno njihove nastavnike, otkrivajući provoditeljima obrazovnih politika, ali i “krojačima” budućih planova, jasne smjernice u nastavi hrvatskog jezika koju učenici do najvažnijeg ispita slušaju jedanaest godina, a kojih se oni, čini se, ionako neće pridržavati?

Prije svega činjenicu da je ove godine prvi put uveden prag koji je potrebno postići na esejskom dijelu ispita – do sada su učenici ispit mogli riješiti vrlo dobro, a u esejskom dijelu podbaciti da bi im konačna ocjena bila pozitivna. Takva promjena uslijedila je nakon višegodišnjeg promatranja rezultata, a pragove prolaznosti predložio je 41 stručnjak za hrvatski jezik, od kojih 21 predaje hrvatski jezik u srednjim školama.

– Ako je neki pristupnik na jednom dijelu ispita ostvario visok broj bodova, a na drugom vrlo nizak i nije uspio na tom dijelu dostići minimalni prag, on nije mogao položiti ispit. To znači da za sve pristupnike koji su predali prazan školski esej, esej s nedovoljnim brojem riječi ili evidentno promašenom temom nije postojala mogućnost ostvarenja uspjeha na ispitu. Tehnički gledano, onim pristupnicima koji nisu ostvarili minimalni broj bodova u oba dijela ispita, bodovi s oba dijela ispita nisu se zbrajali, nego su oni automatski dobili negativnu ocjenu – objašnjavaju iz Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja.

Kažu, nužnost određivanja pragova prolaznosti obaju dijelova ispita proizlazi iz empirijskih nalaza i legislativnih razloga, a svrha je unapređenje kvalitete ispita državne mature kako bi bili što valjaniji, pouzdaniji i objektivniji mjerni instrument. Ista promjena uslijedit će i sljedeće godine za ispite iz svih stranih jezika – uvode se pragovi prolaznosti.

I dok rezultati ne idu na ponos učenicima, u ništa boljoj situaciji nisu ni njihovi nastavnici. Javna je tajna da u završnim razredima srednjih škola učenici uče ili ponavljaju samo ono što bi ih moglo dočekati na ispitima državne mature – linija manjeg otpora i slaba pozornost prije svega na razvijanje čitanja s razumijevanjem kod učenika u nižim razredima osnovnih škola, a onda i slabija obrada lektire i književnosti kroz cjelokupno obrazovanje, neznanje profesora u sferi poticanja učenika za čitanje sadržaja koji bi najradije preskočili, rezultirala je neuspjehom u znanju vlastitog jezika.

Dapače, od ovogodišnjih 20.956 pristupnika više razine i 8873 pristupnika niže razine hrvatskog jezika nema ni jednog maturanta koji se može pohvaliti da je sto posto riješio ispit, a samo je 4,3 posto učenika više razine iz toga predmeta dobilo odličnu ocjenu.

No nastavnicima i ne preostaje ništa drugo – pritisci s kojima su suočeni, kako od poslodavaca tako i od učenika i roditelja, tjeraju ih da najniže razine neznanja “pretvaraju” u znanje, plasirajući tako u akademski svijet pojedince koji se, kao ovogodišnja generacija maturanata, nisu mogli prisjetiti ni jednog stiha “Opomene”. Ima, reći će sudionici obrazovnog procesa, nešto i u “nepravdi” koja je zahvatila učenike strukovnih škola u kojima je satnica hrvatskog jezika znatno umanjena u odnosu na satnicu gimnazijskog programa, a obrada književnih djela svedena na nulu iako pišu istu maturu.

Put je i više nego jasan – te anomalije školstva, barem što se tiče materinskog jezika, mogle bi se riješiti temeljitom i sustavnom promjenom kurikula koji bi, prije svega, u sadržaju trebao biti oslobođen floskula. A nije. Najavljenim reformama obrazovnog procesa ne piše se “svijetla budućnost” ni za hrvatske, a kamoli svjetske književnike i pjesnike, kao ni za naše učenike.

Nastavnici na mukama

Jer u promjenama koje bi u prvom dijelu trebale zaživjeti već od sljedeće godine, najavljuje se velika uloga nastavnika koji bi trebali poticati učenike na čitanje, razumijevanje sadržaja i kritičko razmišljanje, ali ni danas, nešto manje od dva mjeseca do početka nove školske godine, odgovora na pitanje “kako bi to trebali napraviti” – nema. Štoviše, ako baš žele inzistirati na odgovoru, mogu zvati infocentar, ondje bi ih, tako su to predstavljali u Ministarstvu obrazovanja, trebali o svemu informirati (?!)

Naruku najavljenom napretku ne ide ni činjenica da lektira, kao dosadašnji obvezni popis djela koja se moraju proći u određenoj nastavnoj godini, više nije obvezujući, štoviše, učenike će se poticati da čitaju ono što ih zanima. Takva bi logika bila prihvatljiva kad bi i na ispitima državne mature učenici mogli sastavljati eseje iz djela koja su pročitali jer su ih zanimala. Ali tu mogućnost nemaju, a baš nitko i ne spominje da bi je i u budućnosti mogli imati.

Da ozbiljnije i sustavne promjene ne treba očekivati, kako ni u hrvatskom jeziku tako ni u ostalim predmetima, svjedoči i činjenica da će baš sve ovisiti o entuzijazmu nastavnika jer oni su, promjenama koje bi prije svega u centar trebale staviti intelektualni napredak djece, znatno zakinuti. Vremena za pripremu promjena nisu imali, odgovora na sva postavljena pitanja nemaju ni danas, moraju podići entuzijazam, kako vlastiti tako i učenički, a ako kojim slučajem odluče poraditi i na “podizanju vlastite plaće” morat će se aktivirati u pisanju projekata za fondove Europske unije. Toliko obveza sigurno neće unaprijediti tu nisku razinu znanja hrvatskog jezika, već je samo, a i to, bude li sreće – ostaviti na postojećoj razini.

Apsurd je to veći, a opasnost za vlastiti jezik još i očitija, kad je najavljeno da će većina učenika prvih razreda od sljedeće godine morati učiti mala tiskana slova, a manjina uključena u eksperimentalne promjene tu obvezu neće imati. No kada svi oni upišu drugi razred, ona manjina na satu hrvatskog jezika imat će posla jer su, po reformi, mala tiskana slova gradivo koje se uči u drugoj godini školovanja, dok će oni koji su to već svladali visjeti u zraku! Provoditelji politika imaju na to spreman odgovor – ova većina učenika u drugom razredu na hrvatskom neće gubiti vrijeme – oni će čitati!

Što – to će biti prepušteno nastavnicima. Tako će superheroji u koje se očito moraju pretvoriti svi nastavnici, bez jasno pripremljenog temelja obrazovnih promjena, u konačnici ispasti glavni krivci kojima neće preostati drugo nego da skrušeno priznaju poraz, dopuštajući svima da ih optuže za nedovoljan entuzijazam u “školi za život”. Ipak, budu li dovoljno kreativni , u tim će trenucima imati izbor i priliku provoditeljima politika citirati Šimićev stih iz “Opomene”: “Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!”

A onda je jedino pitanje hoće li odgovorni stih razumjeti i prisjetiti se čijim je perom napisan...